Sustav puca po svim šavovima. Nigdje ništa ne štima, samo je vojska ona koja dobro funkcionira. Sve što se oko nas događa kao da najavljuje kretanje svijeta prema jednoj vojnoj vladi koja će ili vladati sama ili će njome vladati jedna svjetska vlada. Da bi se to postiglo za to postoji više planova. Jednim je od njih i „meta strategija nuklearnog primata“ temeljena na ideji da je SAD – iako ranjiv ne samo po stanju oružja i pitanju ovisnosti o ruskom uraniju – pobjednikom u nuklearnom ratu s Rusijom.  Zašto medijska propaganda o „nuklearnom Armagedonu“ započinje upravo ratom u Ukrajini, i valja li se u pozadini tog posredničkog (proxy) rata i još nešto, nova pandemija, ona „nuklearna“, za čije liječenje već ima i lijeka i cjepiva, odgovor se možda nalazi u nastavku teksta …

***

Problem s kojim se moramo suočiti nije u tome možemo li kreirati svjetsku vladu prije kraja ovog stoljeća. To se čini vrlo mogućim. Problem s kojim se moramo suočiti je taj hoćemo li imati takvu svjetsku vladu bez ulaska u treći svjetski rat.

Ove, u 1. dijelu, već citirane riječi Lea Szilarda objavljenim u propagandnoj brošuri iz 1946. godine pod naslovom Jedan svijet ili nijedan: Izvješće javnosti o punom značenju atomske bombe (D.Masters and K.Way: One World or None: A Report to the Public on the Full Meaning of the Atomic Bomb, New Press, 1946.) odzvanjaju poput eha.

U otvorenom pismu dr. Einsteinu Sergeja Vavilova i još trojice ruskih zanstvenika iz 1948. godine (vidi 1.dio) piše da ideja ‘jedne svjetske vlade’ vodi “ka neograničenoj ekspanziji američkog imperijalizma“.

Ako Amerika, od svog osnutka pa do 2015 godine, nije ratovala samo 21 kalendarsku godinu, ako je „Amerika bila u ratu 93% vremena – 222 od 239 godina – od 1776.“; ako je od 1798. do 2022. godine SAD pokrenuo ukupno 469, od toga 251 vojnu intervenciju u razdoblju od 1991. do 2022. godine; i ako je od 1945. godine izgubilo živote više od 20 milijuna ljudi u 37 nacija-žrtava u ratovima koje je predvodio SAD – onda nešto generalno ne štima kad je u pitanju SAD.

U svezi s tim, dvije karte posebice privlače pozornost.

Prvu je kartu napravio Ben Norton pod naslovom Zemlje za koje je američka vlada priznala da je u njima pokrenula vojne intervencije (Countries where the U.S. government has admitted to launching military interventions) koristeći podatke Kongresne istraživačke službe (CRS US Cogressional Research Service) iz dokumenta pod naslovom Primjeri korištenja Oružanih snaga SAD-a u inozemstvu, 1798-2022 (Instances of use of United States Armed Forces Abroad, 1798-2022).

Druga karta pod naslovom Svijet sa zapovjedničkim područjima odgovornosti ( The world with commanders’ areas of responsibility) nalazi se na stranici Kongresne knjižnice (Library of Congress). U opisu karte piše da je napravljena i publicirana od strane: St.Louis,MO: National Geospatial-Intelligence Agency,c2005.

USEUCOM wikipedia definira kao:

„Europsko zapovjedništvo Sjedinjenih Država ( EUCOM ) jedno je od jedanaest ujedinjenih borbenih zapovjedništava vojske Sjedinjenih Država, sa sjedištem u Stuttgartu, Njemačka. Njegovo područje fokusa pokriva 21 000 000 kvadratnih milja (54 000 000 km ² ) i 51 zemlju i teritorij, uključujući Europu , Rusiju i Grenland“. 

Zapovjednik EUCOM-a Sjedinjenih Država istovremeno služi i kao vrhovni saveznički zapovjednik za Europu (SACEUR) unutar NATO-a, vojnog saveza. 

Obratimo pozornost na samo jedno područje odgovornosti koje pokriva USEUCOM – Rusiju.

“Kako je Amerika prevarila Rusiju”?

Uvjet Sovjetskog saveza za pristanak da se Istočna pripoji Zapadnoj Njemačkoj i okončanje 46-godišnjeg hladnoga rata bio je da se NATO neće širiti “ni jedan pedalj na Istok”. To je značilo da SAD neće postavljati nuklearne projektile uz rusku granicu. Rusija je održala svoj dio pogodbe. SAD nije. Rusija se također htjela pridružiti NATO-u, ali je njezina želja jednostavno odbačena. U noći 24. veljače 1990. godine američki predsjednik George H.W. Bush tajno je naredio saveznicima SAD-a da nastave s namjerom da SAD proguta ne samo ostatak SSSR-a, već cijeli Varšavski pakt i, konačno, samu Rusiju… Čini li se da je prethodna karta USEUCOM-a u skladu s Bushevim željama? Kroz spomenuti sporazum ruski su se čelnici ponadali stvaranju paneuropske ekonomije, od Lisabona do Vladivostoka. Od Njemačke se očekivalo da preuzme vodstvo u ulaganju u Rusiju, a Rusija bi taj prijenos tehnologije platila isporukom plina i nafte, zajedno s niklom, aluminijem, titanijem i paladijem. U travnju [1990.] Bush je … u povjerljivom telegramu francuskom predsjedniku Françoisu Mitterrandu … jasno dao do znanja da dominantna sigurnosna organizacija u Europi nakon Hladnog rata mora ostati NATO, a ne nekakav paneuropski savez. 

Plan o “izravnoteženju” Rusije?

RAND korporacija zaslužna je za razradu dugoročne strategije koja je omogućila SAD-u pobjedu u Hladnom ratu, prisilivši Sovjetski Savez da troši vlastite ekonomske resurse u strateškom sukobu.

Primjena istog modela od iste korporacije koji pokazuje da je rat u Ukrajini osmišljen prije no što su ruske trupe ušle u Ukrajinu pretočen je u novi, strateški plan RAND korporacije protiv Rusije pod naslovom “Pretjerano proširenje i izravnoteženje Rusije” (Overextending and Unbalancing Russia), predstavljen u Zastupničkom domu Kongresa SAD-a 5. rujna 2019. godine.

Korporaciju RAND, „globalnu istraživačku organizaciju koja razvija rješenja za političke izazove“, s 1800 istraživača iz 50 zemalja koji govore 75 jezika, s američkim osobljem u više od 25 zemalja, službeno financiraju Pentagon, američka vojska, američka „obavještajna zajednica“ i moćne „nevladine“ organizacije. Ona je najutjecajniji „think tank“ u SAD-u i svjetski najpouzdaniji izvor za obavještajnu zajednicu i političke analize za SAD i njegove saveznike.

Ovaj plan, koji se može pročitati na stranici RAND korporacije (ovdje), predviđa pomoć Ukrajini oružjem i savjetima na način da poveća troškove Rusiji, prisiljavanje Zapadne Europe da smanji uvoz ruskog plina zamjenjujući ga američkim ukapljenim prirodnim plinom (LNG), smanjenje ruskog utjecaja u Centralnoj Aziji, protjerivanje ruskih trupa iz Pridnjestrovlja, sprovođenje mjera kreiranjem percepcije da ruski režim nije u interesu naroda, ohrabrivanje domaćih protesta, potkopavanje ruskog imidža u inozemstvu, poticanje visokoobrazovanih mladih ljudi da emigriraju iz Rusije u SAD i druge zemlje primateljice…

“Šah-mat” plan i prisiljenje Rusije na predaju

Ovaj plan predviđa američko uvlačenje Rusije u zamku postavljanjem svojih nuklearnih projektila na 500 milja ili 7 minuta udaljenosti od Kremlja kako bi se uništilo rusko središnje zapovjedništvo. Ukratko, „šah-mat“ pozicija u kojoj Rusija ne bi imala vremena lansirati svoje projektile. Nakon toga slijedi zahtjev Rusiji za predaju. Taj je plan objavljen oko 2006. godine kad su dva najprestižnija akademska časopisa Foreign Affairs i National Security preporučila zamjenu ideje o korištenju nuklearnog oružja da bi se spriječio treći svjetski rat idejom nove američke meta-strategije, „nuklearnog primata“ po kojoj će Amerika koristiti nuklearno oružje da bi pobijedila u nuklearnom ratu protiv Rusije. Također, odustalo se od ideje da se ti projektili postave u Ukrajini. Trenutni je odabir – Finska.

Izvješće “Tajni rat”

U odnosu na prethodno iznesene informacije još više zabrinjava sadržaj Izvješća “Tajni rat”, objavljen na stranici Brennan centra za pravo (BC Brennan Center for Justice) pri New York Sveučilištu, i to prije par dana, točnije 3. studenoga 2022. godine, koje izvješće opisuje kako je američkom Ministarstvu obrane (DoD) dopušteno tajno raspoređivanje trupa i vođenje ratova u posljednja dva desetljeća u desecima zemalja diljem svijeta, a da se o tome nije izvješćivao niti Kongres niti javnost.

Nastavkom su „ovlasti za sigurnosnu suradnju“, koje je SAD usvojio nakon 11. rujna, „Odobrenja za uporabu vojne sile (AUMF). „Tijela za sigurnosnu suradnju“ koje Pentagon zlorabljuje su Odjeljak 333 i Odjeljak 127e Naslova 10 Zakonika SAD (USC), i to na način da „razvija“ i „kontrolira“ proxy snage koje se bore i u njegovo ime. Ali to nije kraj priče. Kongres je nedavno proširio ovlasti Pentagona Odjeljkom 1202 Zakona o autorizaciji nacionalne obrane (NDAA), koji odjeljak dopušta američkoj vojsci „neregularne ratne operacije“ protiv „odmetničkih država“ poput Irana ili Sjeverne Koreje, ili „bližih država“ poput Rusije i Kine. Informacija o ovom izvješću može se pročitati i ovdje.

U pozadini rata u Ukrajini krupne se stvari valjaju …

Energetski rat

Victor Davis Hanson, vojni povjesničar, klasicist, komentator i profesor emeritus klasike na Kalifornijskom državnom sveučilištu ovako opisuje trenutno stanje u SAD-u:

“Zemlja navodno ima zalihe dizelskog goriva za 25 dana – izvora energije koji pokreće naciju. U međuvremenu, nastavljamo isrpljivati strateške rezerve nafte – robe koje imamo u izobilju, ali je odbijamo proizvesti u potpunosti. … Postkabulski Pentagon šuti o iscrpljivanju kritičnih zaliha oružja. U Ukrajinu smo poslali granate za haubice, projektile Javelin i raketne bacače Hilmar u vrijednosti milijarde dolara, a da nismo obnovili vlastite arsenale. Stopa novačenja u vojsci ove je godine smanjena za 50%. Naša slomljena mornarica okoštava dok Kina širi svoju flotu u očekivanju da apsorbira Tajvan. … Dok zemlja iscrpljuje svoje rezerve nafte, ona [Kamala Harris] šiklja o ‘rješenjima’ kao što je transformacija školskih autobusa na baterije.“

Osvrnimo se tematski samo na jedan dio Hansonovih riječi – naftu. Nakon što je prvoga dana, došavši na vlast, otkazala dovršenje kanadsko-američkog naftovoda Keystone XL pipeline, čime se klimatskim avanturistima omogućilo da proglase pobjedu, Bidenova administracija ne samo da je nastavila ono što Hanson naziva “zlonamjernim nasljeđem Obama-Biden administracije”, koje se “nasljeđe” vidi i u američkoj “trenutnoj zagonetki u Ukrajini”, već i Bidenova izjava dva dana prije međuizbora da „nema više vađenja [nafte]“ („no more [oil] drilling“) otvara pitanje – koja to vlada ne želi crpiti vlastitu naftu koje ima u izobilju, i koja to vlada poduzima sve da deindustrijalizira vlastitu zemlju? Samo ona koja ispunjava ciljeve Agende 2030 prenoseći isti obrazac deindustrijalizacije na europske zemlje. (grafikon i objava na Twiteru preuzeti sa zerohedge.com)

I tako, dok Kamala Harris ‘rješava’ školske autobuse na baterije, i dok hrvatski premijer fantazira o vlakovima na baterije, u Siriji kućanstvima nedostaje plina za kuhanje, automobilima goriva, jer SAD krade sirijsku naftu. Snimka od 10. kolovoza, koju je prenio The Cradle, prikazuje konvoj kamiona s ukradenom sirijskom naftom koja se prevozi u kurdski dio Iraka, a kojim kamionima upravlja američka vojska. 8. kolovoza Sirijsko ministarstvo nafte izjavilo je da je dnevna prosječna proizvodnja sirijske nafte u prvom polugodištu 2022. iznosila 80.300 barela, a američke snage kradu dnevno 66.000 barela što je 83% ukupne sirijske proizvodnje nafte. Također, The Cradle prenosi i video The Guardiana na youtubeu pod naslovom „Donald Trump: SAD je ostavio trupe u Siriji ‘samo zbog nafte’“ (Donald Trump: US left troops in Syria ‘only for the oil’) s predsjednikovom izjavom koja se može poslušati ovdje, izjavom koja je suprotna službenom narativu o ostanku američkih trupa radi borbe protiv ISIL-a. Izjava glasi: „Zadržavamo [sirijsku] naftu. Imamo naftu. Nafta je sigurna. Ostavili smo trupe samo zbog nafte.“ Prema Maheru Ihsanu, novinaru i političkom stručnjaku, Sjedinjene države kontroliraju ključna polja plina i nafte u područjima bogatim naftom u Siriji, također kontroliraju i ključna poljoprivredna područja.

U Siriji se “kontrolira” poljoprivreno područje, a u Ukrajini, zemlji najplodnije crnice, “černozema”, tri su velike multinacionalke, Cargill, Du Pont i Monsanto – u kojima su dioničarima američke multinacionalne investicijske kompanije Vanguard, Blackrock i Blackstone – kupile 17 od ukupno 62 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta u Ukrajini (primjerice cijela Italija ima ukupno 16,7 milijuna hektara).

Rat SAD/NATO-a u Iraku, Libiji, Afganistanu, Siriji, Ukrajini i drugdje rat je za monopol nad resursima. Cilj je tog rata održavanje unipolarnog svijeta na čelu sa SAD-om i ispunjenje ciljeva Agende 2030. SAD/NATO, ratujući pod lažnom parolom spašavanja Ukrajine, uništava Ukrajinu, Europu i samoga sebe. Da bi prisilio Europu da se odrekne ruskog jeftinog u korist američkog skupog plina i raskine sve njezine veze s Rusijom, uvlačenje Rusije u rat u Ukrajini bilo je više nego poželjno. Energetska kriza u SAD-u, Europi i drugdje vodi ka deindustrijalizaciji, a ova potonja ka ostanku bez posla, siromaštvu, gladi i hladnoći, a to je upravo ono što želi postići Agenda 2030. Europa se deindustrijalizira u ciljanom trenutku, baš kad je prisiljena pomagati rat u Ukrajini, pritom smanjujući vlastiti arsenal oružja istim tempom poput onog u Americi. U energetsku krizu i proces deindustrijalizacije Europa je zapala zbog umišljaja da Rusija ne može bez nje funkcionirati. Dogodilo se suprotno. Rusija ima energente i naviknuta je na zimu. Europa nije. Ono što RAND korporacija predviđa za Rusiju, to se događa i SAD-u i Europi.

Američka je administracija zabranila uvoz ruske nafte i drugih energenata, ali ta zabrana ne uključuje uvoz uranija (i umjetnog gnojiva) iz Rusije. Rusija nije uzvratila protusankcijama. U SAD-u nema proizvodnje ili prerade uranija, iako je nekoliko tvrtki reklo da bi željelo nastaviti domaću proizvodnju u Texasu ili Wyomingu ako proizvođači nuklearne energije potpišu dugoročne ugovore o opskrbi. Trenutačno postoji samo jedno komercijalno postrojenje za obogaćivanje uranija u SAD-u, ali ono pripada europskom konzorciju URENCO. Stoga Bidenova administracija tjera zakonodavce da podrže plan vrijedan 4,3 milijarde dolara za kupnju uranija od domaćih proizvođača. Američka nuklearna kompanija Westinghouse u potrazi je za alternativnim rješenjima.

Strah američkog Ministarstva energetike ne dolazi od sankcija prema Rosatomu, ruskoj državnoj korporaciji koju je osnovao predsjednik Putin 2007. godine, već iz činjenice da bi Rusija mogla smanjiti opskrbu uranijem. Rosatom ne isporučuje SAD-u gotove gorivne sklopove šesterokutna oblika prikladne za ruske reaktore, već uranij-poluproizvod koji koriste američki proizvođači za punjene sklopova četvrtastog oblika prikladnog za zapadne reaktore.

1993. godine potpredsjednik Al Gore i premijer Viktor Černomirdin potpisali su sporazum između SAD-a i Rusije o preradi visokobogaćenog, s primjenom u proizvodnji oružja, u niskoobogaćeni uranij potreban američkim nuklearkama. Nakon toga SAD je napustio vlastitu tehnologiju obogaćivanja uranija kao nepotrebnu i skupu. Uranija 235 (²³⁵U), potrebnog za pogonske jedinice, ima u izobilju u Rusiji, a čak ga i uranijem bogati Kazahstan i Uzbekistan šalju u Rusiju na preradu. Samo sa 6% svjetske proizvodnje Rusija kontrolira 46% svjetskog tržišta prerade uranija.

U slučaju ruskog odgovora na energetske sankcije protusankcijama, SAD bi se mogle naći u vrlo neugodnoj energetskoj krizi jer se američke nuklearke oslanjaju na zalihe uranija iz Rusije, Kazahstana i Uzbekistana. Uz SAD i druge bi se europske zemlje mogle naći na skliskom terenu, primjerice Francuska čija nuklearna proizvodnja daje 70% energije.

Iako je u travnju 2022. rezolucija Europskog parlamenta pozvala na ‘momentalni‘ embargo na uvoz ruskog nuklearnog goriva, ruska je nuklearna industrija ostala nedirnuta sankcijama.

Kad se uzme u obzir otpor Rusije unipolarnom svijetu Zapada i njezino bogatstvo uranijem, naftom, plinom, zlatom, žitom, umjetnim gnojivom, mineralima, metalima …, je li onda Rusija poželjnom metom, a Ukrajina i metom i sredstvom za “dopušteno proxy ratovanje”?

Nuklearni rat i/ili “nuklearna pandemija”?

I na sirijskom se području nalaze jedna drugoj suprotstavljene dvije nuklearne sile. Ali rat u Siriji nije potaknuo zapadne medije da počnu širiti halabuku oko nuklearne katastrofe. Nisu na to potaknula ni nuklearna testiranja Sjeverne Koreje, već su se kao odgovor na to izvodile vojne vježbe SAD-a, Japana i Južne Koreje. Niti glasa o mogućoj nuklearnoj katastrofi iako su neki nuklearni projektili letjeli preko Japana, a neki padali u blizini obale Južne Koreje. Zašto onda priča o nuklearnom ratu počinje s Ukrajinom? Možda zato što je Ukrajina u Europi. A Europa je, kolikogod se tome opirala, “poluotok Azije i njena je prirodna orijentacija euroazijska a ne američka“, kaže prof. dr. Slavko Kulić gostujući u Bujici. S ratom u Ukrajini nasilno se Europu čupa iz njezina organskog, geografskog jedinstva i s Rusijom i s azijskim kontinentom, čineći je ovisnom o dalekoj prekoocenaskoj zemlji. Sve to u skladu s planom da bi obje bile, Europa već jest, pod zapovjedništvom USEUCOM-a. Ktome, u Ukrajini se sukobljavaju dva slavenska naroda s tendencijom da se u taj rat uključi još poneki slavenski narod. Povijest poznaje činjenicu da su Slaveni trn u oku Zapada najmanje zadnjih 150 godina…

Drugi aspekt rata u Ukrajini je taj što je on dobro sredstvo da se razvije još jedan scenarij. Prisjetimo se samo kako su vijesti o umrlima i zaraženima tzv. koronavirusom ne samo odmah nestale već su istog trena zamijenjene vijestima o ratu u Ukrajini. Te vijesti kontinuirano prati histerična prediktivno programirana propaganda o “nuklearnom Armagedonu”, “nuklearnoj apokalipsi”… Po svemu sudeći, prvi čin dvogodišnjeg sijanja straha od nevidljivog virusa prelazi u drugi čin sijanja straha od nevidljive radijacije. Četiri su scenarija o kojima se piše i govori: 1. nuklearni napad, 2. detonacija “prljave bombe” (konvencionalnog oružja koje koristi eksploziv za raspršivanje radioaktivnih materijala), 3. incident u nuklearnoj elektrani, i 4. nuklearni terorizam. Svaki od ovih incidenata, kažu, za posljedicu ima stvaranje radioaktivnog oblaka i širenje radijacije. U skladu s tim nižu se vijesti…

Ubrzo nakon što su ruski državni mediji izvijestili da je Rusija u mogućnosti gađati nuklearnim oružjem istočnu obalu SAD-a, u minutipolnom klipu Odjela za upravljanje u izvanrednom stanju Grada New Yorka (NYC Emergency Management Department) dan je savjet stanovnicima što da učine u slučaju nuklearnog napada na grad – da budu unutar zgrade, da se razodjenu i operu šamponom i sapunom. Jednom kad to učine, rečeno im je da čekaju daljnje upute preko vladinih medija. Apsurdni savjet stanovnicima New Yorka podrazumijeva da će zgrade ostati čitave, voda će u kupaonicama teći, a medijske će kuće i internet i dalje nesmetano raditi.

Science Daily izvješćuje da bi “više od 5 milijarda ljudi umrlo od gladi nakon sveobuhvatnog nuklearnog rata između SAD-a i Rusije, prema globalnoj studiji koju su vodili klimatski znanstvenici s Rudgersa, a koja procjenjuje postkonfliktnu proizvodnju usjeva“.

U tekstu pod naslovom Čuvajte se lažnog nuklearnog napada za koji će biti okrivljena Rusija (Beware of Nuclear False Flag Blaming Russia) Kevin Barrett prenosi upozorenje dr. E. Michaela Jonesa, pisca i bivšeg profesora, koji kaže: “Ako ljudi vjeruju u propagandu, mi ćemo se suočiti sa scenarijem 3. svjetskoga rata. … ako i kad nuklearna bomba eksplodira, to će učiniti američko-ukrajinska, a ne ruska strana.“

Svoje upozorenje dr. Jones temelji na znakovima koje američka vlada aktivno odašilje, primjerice na Bidenovoj nedavnoj izjavi da se „svijet nalazi na rubu nuklearne apokalipse“ za koju se očito priprema njegova administracija jer je američko Ministarstvo zdravstva najavilo potrošnju 290 milijuna dolara za lijek Nplate, odobren za „smanjenje krvarenja usljed sindroma akutne radijacije“, za koji se pretpostavlja da će „jedna mala doza koštati između 1.000 i 2.500 dolara“ – navodi se u članku pod vrlo znakovitim naslovom Obratite pozornost na ono što oni rade umjesto na ono što oni govore (Watch What They Do Instead of What They Say). Ostaje nejasnim, ako se “nuklearna apokalipsa” dogodi, tko će koristiti taj skupi lijek?

Drugim riječima, može li se ova informacija o lijeku Nplate razumjeti kao mogućnost lažnog nuklearnog napada iza kojeg bi se mogla skrivati “nuklearna pandemija”? Tim više jer se već petnaest godina radi na razvoju antiradijacijskog cjepiva.

Autori V. Maliev, D. Popov, R. C. Casey, J. A. Jones u studiji pod naslovom Mehanizam djelovanja antiradijacijskog cjepiva u smanjenju…  (objavljenoj na stranici NIH National Library of Medicine i u Radiats Biol Radioecol. May-Jun 2007; 47 (3) 286-01) ističu da bi  antiradijacijsko cjepivo moglo biti korisno za smanjenje sindroma akutne radijacije. Također, da rezultati istraživanja ukazuju na to da anti-radijacijsko cjepivo može biti razvijeno za preventivnu (profilaktičku) uporabu protiv oštećenja radijacijom izazvanom akutnim izlaganjem značajnim dozama nisko linearnog prijenosa energije (LET Linear Energy Transfer) kod ljudi, uključujući radnike u nuklearnim elektranama, komercijalne i vojne pilote, astronaute, operatore na brodovima s nuklearnim pogonom, čak i civilno stanovništvo u slučaju nuklearnog terorizma. Poveznice za studije autora D. Popova i drugih o antiradijacijskom cjepivu mogu se naći ovdje, ovdje, ovdje.

Važno je istaknuti da je, poput COVID cjepiva, i antiradijacijsko cjepivo – mRNK cjepivo!

Nuklearno i ‘nuklearno’ oružje?

“Nuklearno oružje (također poznato kao atomska bomba, nuklearna bomba ili nuklearna bojeva glava …) eksplozivna je naprava koja svoju razornu snagu dobija iz nuklearnih reakcija… Nuklearna naprava ne veća od konvencionalne bombe može uništiti cijeli grad eksplozijom, vatrom, radijacijom.”

Osvrnimo se na informacije koje se odnose na nuklearno testiranje samo jedne zemlje, u ovom slučaju Sjeverne Koreje.

„Seizmički događaj s početka 2016. godine nije uopće bio potres“. „… Sjeverna Koreja detonirala je svoje četvrto nuklearno oružje otkad je započela s programom testiranja atomskog oružja u 2006.“ Na priloženoj karti crvenom je zvijezdom označeno mjesto lansiranja, a žutom su bojom osjenčena mjesta koja su zabilježila seizmički događaj.

Prema izvješću BBC-a od 4. listopada 2022. godine Sjeverna Koreja je ispalila projektil srednjeg dometa koji je putovao 4.500 km prije no što je pao u Tihi Ocean, dovoljno daleko da bi mogao pogoditi otok Guam pod američkom upravom da je promijenio putanju. To je prvo lansiranje projektila preko Japana nakon 2017. godine. Japan je izdao upozorenje građanima da potraže zaklon.

Dana 2. i 3. studenoga 2022. Sjeverna Koreja je ispalila više balističkih projektila, uključujući  vjerojatno neuspješni interkontinentalni balistički projektil (ICBM) koji je pokrenuo uzbunu za stanovnike u dijelovima središnjeg i sjevernog Japana da potraže sklonište, izvješćuje geopolitika.news.

U prvom je primjeru nuklearno testiranje uzrokovalo “seizmički događaj”, u drugom i trećem primjeru stanovnicima je dano upozorenje da “potraže zaklon/sklonište“. Niti riječi o radijaciji.

Nastavno na prethodno izneseno, pozornosti je također vrijedan rekordno visok broj sjevernokorejskih testiranja balističkih projektila u 2022. godini. (Grafikon je preuzet sa zerohedge.com.)

Ukratko, ako je dosad sprovedeno 2.100 nuklearnih testiranja, možemo li onda postaviti sljedeće pitanje – postoji li nuklearno oružje koje se stalno testira i posvuda detonira bez potvrde o postojanju radijacije, i ‘nuklearno’ oružje kojim nas plaše da može dovesti do “nuklearnog Armagedona”?

Ako su tijekom lažne koronapandemije ljude terorizirali dvije godine, ako sada umjetno izazivaju nestašicu hrane dok hrane ima u izobilju, ako umjetno izazivaju energetsku krizu dok energenata ima u izobilju, uz sva ostala zla koja su se sručila čovjeku na glavu, zašto bi od “njihove” strane pružena navodna zaštita zdravlja i sigurnosti ljudi od radijacije bila iznimkom?

The post Atomska bomba, nuklearno oružje, nuklearne elektrane… stvarnost ili fikcija? 3. dio: “Čuvajte se lažnog nuklearnog napada” appeared first on Blog Đurđice Antolić.

U časopisu Executive Intelligence Review (EIR Vol. 3, No 51, Dec 1976), u članku pod naslovom Velika plutonij prijevara (The Great Plutonium Hoax) navodi se da je kampanja protiv plutonija bila vođena zbog dvaju međusobno povezanih razloga. Prvi je da su newyorške financijske institucije podupirale program predsjednika Cartera koji se oslanjao na ugljen, naftu i drvo kao glavni ‘alternativni energetski’ program. Isti su financijeri htjeli uspostaviti potpunu kontrolu nad tržištem nuklearnog goriva. Vodeći financijski moćnici, Rockefellerovi i Rothschildovi, na putu da otkupe cijelu svjetsku ponudu uranijske rude, postavili su važan cilj da joj arbitrarno odrede visoku cijenu kreirajući tako ‘uranij-prijevaru’ sličnu onoj ‘nafta-prijevari’ iz 1973. Jer ekspandirajuća uporaba plutonija snizila bi cijenu nuklearnog goriva i Rockefellerovi bi izgubili mogućnost da ga monopoliziraju. ‘Velika opasnost od plutonija za ljudsku populaciju’ također je bila fabricirana od istih moćnika, a studije o stvarnoj štetnosti plutonija, skrivene od javnosti, pokazale su da on nije „najtoksičnija tvar poznata čovjeku’ i da je manje štetan od brojnih kemikalija koje se svakodnevno koriste u industriji. Da je ‘nuklearni reaktor atomska bomba’ bajka je, kaže se u članku, jer on ne može eksplodirati kao atomska bomba. Iako koristi uranij ili plutonij kao gorivo, apsolutno ne postoji sličnost između reaktora i bombe. Bomba zahtijeva gorivni materijal visoko obogaćen i koncentriran (50 do 90%) fabriciran kao metal u preciznim, blisko prijanjajućim geometrijskim oblicima, dok je gorivo za reaktor razrijeđeno (3%) i fabricirano kao kuglice uranijeva oksida u cijevi oko koje cirkulira hladna voda.

Opće informacije o uraniju i plutoniju

Uranij (ovdje i ovdje) je prirodni srebrnastobijeli metal blage radioaktivnosti zbog nestabilnosti svih njegovih izotopa ²³³U, ²³⁴U, ²³⁵U, ²³⁶U i ²³⁸U. Može biti distribuiran u okoliš vjetrom, erozijom vode ili vulkanskom erupcijom. Ima ga u svim stijenama, tlu, vodi, biljkama i životinjama, uključujući ljude. Korjenasto povrće, poput krumpira, veže na sebe uranij, a koncentracija u povrću ovisi o njegovoj koncentraciji u tlu. Ako je udahnut ili progutan, tijelo ga ne asporbira, već izlučuje.

Plutonij, srebrnastosive boje, koji tamni u dodiru sa zrakom, sa svojih 5 uobičajenih izotopa: PU-238 do Pu-242, ima široku primjenu, u nuklearnom oružju, u ‘pacemaker’-u i drugdje. Poput uranija može se koristi kao nuklearno gorivo u nuklearnim elektranama. Nuklearni reaktori u SAD-u stvaraju plutonij kroz iradijaciju uranijskog goriva.

Koliko su opasni i štetni uranij i plutonij?

Godine 1945, prije no što su bombardirani Hiroshima i Nagasaki, mladi je Galen Winsor (1926-2008), na razaraču, koji je plovio prema Japanu, s ‘kartom samo u jednome smjeru’ bio radio operaterom. Oružje bačeno na Hiroshimu bilo je uranijsko, a na Nagasaki plutonijsko oružje. Vrativši se kući potpuno zdrav, želio je sve o tome znati i upisao je studij kemije. Stečeno će ga znanje i iskustvo učiniti buntovnikom s razlogom. Usamljen, jer su ostali znanstvenici njegova ranga odabrali šutnju, Winsor je progovorio o apsurdnosti vladinih propisa o radioaktivnosti i sigurnosti nuklearnih elektrana.

Vladine propise o izloženosti radijaciji, koji su nalagali ‘vrijeme, distancu i zaštitnu odjeću’, Winsor je smatrao ‘apsurdnim’ pa je stoga, tvrdoglavo odbijajući mijenjati svoje navike, rukovao golim rukama nuklearnim materijalom, plivao u otpadnoj vodi i pio tu istu vodu kontaminiranu cezijem. Činio je to da bi dokazao koliko je to bezopasno. Postao je buntovnikom u onome trenutku kad je vlada počela uvoditi stroge propise za koje je znao da su lažni. Otišao je u svojoj 82. godini od Parkinsonove bolesti koja nema nikakve veze s radioaktivnošću. Njegovo se izlaganje može pogledati ovdje ili ovdje, transkript izlaganja na engleskom ovdje.

U 4-minutnom videu, s prijevodom, izrezanom iz videa o cijelom izlaganju, Winsor – podsjećajući nas na ono što nam je rečeno da je gama vrsta energije, koja dolazi iz uranija, najprodornija i najštetnija od svih zračenja – pokazuje dvije bočice, jednu, sa 60 bijelih pilula NoDoza (Caffetin) koji se može kupiti u ljekarni, i drugu, ispunjenu crnim kuglicama uranijeva oksida (³⁰⁸U), koji se ne može nigdje kupiti. Traži dragovoljca među prisutnima koji bi bio voljan popiti sadržaj jedne od dviju bočica. Jedino što im može reći je to da jedna od njih neće škoditi, dok će ga druga ubiti. Bijela ili crna bočica? Bijela bočica (kofein) može ubiti četiri čovjeka. A država kaže da se mora zabraniti crna bočica (uranij). Zato što je uranij radioaktivan. Testira ga i uređaj pokazuje da je vrlo radioaktivan. Stavlja sadržaj na dlan. Pojede. Primiče sondu mjerača ustima. Mjerač pokazuje radioaktivnost. Zašto ta radioaktivnost nije naškodila Winsoru? Jer nije štetna i opasna, a to je Winsor dokazivao pune 32 godine, i jer materijal koji je upravo pojeo nije topiv u tjelesnoj tekućini.

Sada slijedi jedan vrlo zanimljiv trenutak. U ruci ima komad metala gustoće 19, a to može biti plutonij ili uranij. Ako je u pitanju plutonij, Winsor je upravo kontaminirao područje, preko ograničenja EPA-e (Environmental Protection Agency), površine od 2,5 km². Uz to što je radioaktivan, on je i piroforan. A piroforni metali ili ‘vatronoše’ (prema grč. πυρφόρος) kemijski su izrazito aktivni tako da u doticaju sa zrakom pri sobnoj ili povišenoj temperaturi oksidiraju i sami se zapale. A to čine i plutonij i uranij. Winsor pokazuje kako metal u njegovoj ruci baca iskru. Zašto je to važno? Zato što se osiromašeni metal uranija nalazi u metku kalibra 50 koji prolazi kroz 8 cm debeli oklop tenka, a kad izađe s druge strane, to je ona bijela vruća iskra koju je Winsor pokazao maloprije. A petorica u tenku su mrtvi jer je izgorio sav kisik i spalio njihova tijela.

‘Tko posjeduje plutonij i koliko on vrijedi?’

Prema Zakonu o zbrinjavanju otpada visoke razine (High-Level Waste Dispoal Act of 1982), autoriziranom od strane ‘nekog’ Moa Udalla, materijal koji je nazvan otpadom uranijsko je gorivo za višekratno korištenje s kojim je Winsor radio puni svoj radni vijek. Po tom se Zakonu otpad ima duboko zakopati. Winsor postavlja pitanje jesu li za to pitali vlasnike i tko je vlasnikom plutonija. Onaj tko plaća iskapanje i proizvodnju i kojemu se unaprijed zaračunava zakapanje – porezni obveznik. Zakon je uveo danak od dolara po megawatt satu na struju proizvedenu u nukleranoj elektrani tako da bi oni mogli istraživati metode kako da bace uranijsko gorivo čija vrijednost premašuje nacionalni dug. Oni osiguravaju i vlastite skladišne bazene u reaktorima, a troškove za to zaračunavaju poreznim obveznicima da bi zadržali vlasničku kontrolu nad plutonijem.

Što je nuklearni otpad?

Dopustite mi da započnem riječima da ne postoji nuklearni otpad, samo materijali kreirani u reaktoru da bi se oporavili i blagotvorno koristili. Sada, otpad visoke razine je radioaktivan i samozapaljiv, i tako gorivo, višekratno korišteno uranijsko gorivo, tada ta definicija odgovara. Ali ako zanemarite njegovu prirodnu vrijednost, tada bi ta definicija mogla odgovarati. Ali recimo da ne postoji otpad visoke razine, samo materijal koji se oporavlja i blagotvorno koristi. Onda, što je fjasko otpada niske razine? To je izgovor za savezne mandatirane sustave o zbrinjavanju koji ne podliježu inspekciji tako da se organizirani kriminal može riješiti bilo kojeg dokaza koji oni žele i da se on nikad više ne može pronaći.

Što je nuklearni reaktor i može li poput atomske bombe eksplodirati?

Postrojenje nuklearnog reaktora samo je način da se grije voda. To je najčistiji, najuredniji, najekonomičniji ikad viđen način grijanja vode. Prema mojoj procjeni, nuklearni reaktor trebao bi biti osiguran pod istom osiguravajućom policom kao bilo koje drugo parno postrojenje …, to znači da su osiguravajuće kuće već isplatile Kongres tako da oni mogu oguliti zaračunavajući uvijek sve veće i veće osiguravajuće premije, s ukupnim pokrićem puno, puno većim za nepostojeći rizik. Kojeg li reketa!

Samo kao bilo koje drugo parno postrojenje, kao u Laughlinu, Nevada, gdje se dogodila eksplozija pare. Da bi se to dogodilo u nuklearnoj elektrani, ali poput atomske eksplozije? Pobogu, ne. Nikako!

Što se dogodilo s reaktorom na Otoku tri milje?

Incident u nuklearnoj elektrani na Otoku tri milje (TMI-2) na jezeru Winnipesaukee u New Hampshireu u Pennsylvaniji, Wikipedia opisuje kao djelomično taljenje 2. reaktora, rangirano razinom 5 na 7-razinskoj skali Međunarodnog nuklearnog događaja (International Nuclear Event Scale). Da vidimo što o tome kaže Winsor koji je nakon incidenta radio uviđaj i s lakoćom pokrenuo ispravni reaktor.

Ustvari, poznam momke koji su napisali scenarij za ‘China Syndrome’ i ‘Three-Mile Island Fiasco’. Dale Bridenbaugh, Rick Hubbard i Greg Minor radili su sa mnom u General Electricu … ne samo to, sjetite se da je to bilo vrijeme kad se pojavio China Syndrome, Jane Fonda-priča, 14 mjeseci prije TMI-2 incidenta, to je bilo predviđeno u pisanju u državi New York da će se incident dogoditi nakon što je Three Mile Island 2. reaktor pokrenut. Pokrenut u ožujku 1978, zatvoren je u ožujku 1979, upravo na dan godišnjice. Drugim riječima, s 14 mjeseci unaprijed danom obavijesti, industrija se još uvijek drži te varke. Ništa se tamo nije dogodilo osim što su se vlasnik i regulatori urotili da ga zatvore.

Incident u Černobilu nema utjecaja na rast populacije divljih životinja

Incident u Černobilu, koji se dogodio 1986. godine u Sjevernoj Ukrajini (tadašnji SSSR) pri sigurnosnom testiranju parne turbine na jednom od reaktora, označen razinom 7 na 7-razinskoj skali Međunarodnog nuklearnoga događaja (International Nuclear Event Scale), najveća je nuklearna katastrofa u povijesti, izvješćuje Wikipedia.

Ako se se incident dogodio pri testiranju parne turbine, kako to kaže Wikipedia, ima li sličnosti između nesreće u Černobilu i nesreće u Laughlinu u Nevadi, gdje je došlo do eksplozije pare, kao što smo to doznali od Galena Winsora? Tu se nameće još jedno pitanje, zašto su nuklearne elektrane izgrađene u blizini vode? Jer su to parna postrojenja, kaže Galen Winsor, a ona, očito, trebaju ogromne količine vode. Fotografija nuklearne elektrane u Černobilu pokazuje njezinu lokaciju tik uz rijeku Pripyat (usporedi s fotografijom nuklearne elektrane na Otoku tri milje koji se nalazi na jezeru). Ukratko, u Černobilu se dogodilo ono što se može dogoditi u bilo kojem parnom postrojenju kad stvari krenu krivo zbog nepropisnog rukovanja.

Autori Deryabina i ostali u studiji pod naslovom Dugoročni podaci otkrivaju obilnu populaciju divljih životinja u Černobilu (Long-term census data reveal abundant wildlife populations in Chernobyl), objavljenoj u Magazinu Current Biology (Vol. 25, Issue 19, 2015), izvješćuju da je broj velikih sisavaca u zoni isključenja oko nuklearnog reaktora u Černobilu velik ili veći nego u susjednom nekontaminiranom području. Dugoročni empirijski podaci, ističu autori, nisu pokazali nikakav dokaz negativnog utjecaja zračenja na brojnost sisavaca. Relativna brojnost losova, srndaća, jelena i divljih svinja unutar černobilske zone isključenja slična je onima u četiri nekontaminirana prirodna rezervata u regiji, a brojnost je vukova čak za 7 puta veća. Osim toga, njihovi podaci istraživanja iz helikoptera pokazuju rastuće trendove u brojnosti losova, srna i divljih svinja u razdoblju od prve do desete godine nakon nesreće.

Ako nema dokaza o utjecaju zračenja na divlje životinje, kako je ono moglo utjecati na ljude? 116.000 ljudi, evakuiranih iz černobilske zone isključenja s površine od 4.200 km², trajno je iseljeno iz svojih domova zbog nepostojećeg rizika od zračenja.

Simulacija nuklearnog incidenta u UAE 2021. godine

Vlada RH je 2018. godine donijela Uredbu o mjerama zaštite od ionizirajućeg zračenja te postupanjima u slučaju izvanrednog događaja kojom se u Članku 1. uređuje odgovor na izvanredni događaj koji može nastati u djelatnostima s izvorima ionizirajućeg zračenja, nuklearnim djelatnostima i djelatnostima zbrinjavanja radioaktivnog otpada… u Članku 2. navode se akti Europske unije koji se preuzimaju te da se mjere propisuju sukladno Zakonu o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti i preporukama … iz područja pripravnosti i djelovanja u slučaju nuklearne ili radiološke nesreće Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). U Članku 3. pod pojmom se evakuacije razumije da je to hitna mjera zaštite kojom se ugrožene osobe premještaju iz ugroženog objekta ili područja u manje ugrožene ili neugrožene objekte ili područja.

Međunarodna agencija za atomsku energiju IAEA (International Atomic Energy Agency), čijih se preporuka drži Vlada RH, uz 75 država članica i 12 međunarodnih organizacija zaključili su u listopadu 2021. godine dvodnevnu međunarodnu vježbu u slučaju nuklearnog izvanrednog događaja kojom su se testirali odgovori na simulirani incident u nuklearnoj elektrani Baraka u Abu Dhabiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Scenarij incidenta simuliran je ispuštanjem radioaktivnog materijala u atmosferu. Tzv. Razina 3 Konvencijskih vježbi (ConvEx-3) organizira se svakih 3 do 5 godina. Sukladno scenariju, odgovor na incident uključuje evakuaciju ljudi unutar 16 km radijusa od nuklearne elektrane. SZO (WHO) sa svojom globalnom mrežom stručnjaka daje podršku odgovoru koji se odnosi na javno zdravlje.

Slijedi li iza svake simulacije događaj?

• 2019: simulacija koronapandemije Događaj 201 koju SZO proglašava 2020.godine;
• 2021: simulaciju majmunskih boginja predstavila je Inicijativa za nuklearnu prijetnju na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, majmunske se boginje pojavljuju 2022. godine;
• 2021: ConVex-3 simulacija nuklearnog incidenta – dovršite niz …

The post Atomska bomba, nuklearno oružje, nuklearne elektrane … stvarnost ili fikcija? 2. dio: Galen Winsor – čovjek koji je jeo radioaktivni uranij appeared first on Blog Đurđice Antolić.

Sun Tzu, general drevne Kine, vojni strateg, autor Umijeća ratovanja (The Art of War)

***

Samo dva mjeseca nakon bombardiranja Hiroshime i Nagasakija, u eseju Vi i atomska bomba (You and Atomic Bomb, Tribune, Oct. 1945), skovavši termin ‘hladni rat’ (cold war), predvidjevši hladnoratovsko razdoblje, podjelu svijeta i postojanje ‘dviju ili triju monstruoznih super-država, svaka od njih u posjedu [atomskog] oružja‘, George Orwell je primijetio da je u javnosti izostala očekivana diskusija o nečemu što bi nas sve moglo ‘raznijeti u komadiće‘. Dostupne informacije bile su ‘ne baš od velike pomoći prosječnome čovjeku … ali, zanimljivo, malo je toga rečeno, … o najvažnijem pitanju za sve nas, primjerice: Koliko je teško proizvesti ove stvari [atomsku bombu]?‘

Službeni narativ kaže da povijest atomske bombe započinje 1938. godine u Njemačkoj kad su troje znanstvenika, Otto Hahn, Lise Meitner i Fritz Strasman, navodno otkrili nuklearnu fiziju. Ubrzo, nakon što se za to doznalo u Americi, osmišljen je Manhattan Project kao odgovor na strah da bi njemački znanstvenici mogli razviti nuklearno oružje. Većina istraživanja provodila se u Los Alamosu u Novom Meksiku pod vodstvom teorijskog fizičara J. R. Oppenheimera, „oca atomske bombe‘. Prvo testiranje bombe, znakovita imena – Trinity Test (trinity – trojstvo), sprovedeno je samo tri tjedna prije bombardiranja Hiroshime i Nagasakija (6. i 9. kolovoza). Ime je testa vjerojatno bilo nadahnuto hinduskim trojstvom sudeći po tome da je, promatrajući izdaleka oblak u obliku gljive visok navodno 12 km nastao nakon detonacije bombe, Oppenheimer tog trenutka izgovorio stih iz Bhagavad-Gite: ‘Sada postajem Smrt, uništavatelj svjetova‘.

Ne čini li se neobjašnjivim da se, pokraj neobičnih ostataka bombe ubrzo nakon njezina testiranja, Oppenheimer dao fotografirati s generalom Lesliejem R. Grovesom, vojnim dužnosnikom zaduženim za Manhattan Project, stojeći na tlu koje prije ostavlja dojam ispucanosti zbog dugog sušnog razdoblja nego od atomske bombe stvorena kratera, a da obojica pritom nisu stradala od smrtonosne radijacije?

Priča o Manhattan Projectu neće trajati dugo. Osnovan 1943. ugasit će se istodobno s japanskom predajom, u kolovozu 1945. Međutim, kasnije će se razviti i virtualni Manhattan Project, temeljen na reversnom inženjerstvu i simulacijskoj tehnologiji, pa se u skladu s tim dade doznati sljedeće:

Skupina znanstvenika i dizajnera nuklearnog oružja pri Lawrence Livermore National Laboratory vodili su što/ako-eksperiment postavivši nekoliko godina prije super-kompjutor da simulira što se događa kad nuklearno oružje napusti spremnik do trenutka kad pogodi cilj. Onda se dogodilo iznenađenje. Kompjutorske simulacije su pokazale da bi u određenom trenutku od spremnika do cilja oružje ‘katastrofično zakazalo’… Takav bi neuspjeh značio da oružje ne bi moglo proizvesti elsplozivnu količinu koju vojska očekuje – ili uopće ne, ili nešto sasvim drugačije od onog potrebnog da se propisno pogodi cilj. (The Washington Post Nov. 1, 2011)

‘Paralele između suvremene fizike i istočnjačkog misticizma’

Citirani stih iz Baghavad-Gite nije usamljenim primjerom iznenađujuće sličnosti atomske i kvantne fizike s nazorima istočnjačkog misticizma. Sam će Oppeheimer s još jednom svojom izjavom potvrditi da je to upravo tako, a uz njega će to učiniti i Niels Bohr i Werner Heisenberg (citati preuzeti iz knjige Tao fizike, Istraživanje paralela između suvremene fizike i istočnjačkog misticizma Fritjofa Capre, Zagreb 1998).

Opće predodžbe o ljudskom shvaćanju … što ih rasvijetliše otkrića u atomskoj fizici, nisu u prirodi stvari sasvim nepoznate, još nečuvene ili nove. Čak i u našoj kulturi one imaju svoju povijest, a u budističkoj i hinduskoj misli imaju još značajnije, središnje mjesto. (Julius Robert Oppenheimer, fizičar, 1954)

Paralelu lekciji atomske teorije … (moramo potražiti) u onoj vrsti epistemioloških problema s kojima su se mislioci kao Budha i Lao Ce već bili suočili … (Niels Bohr, fizičar, 1958)

Veliki znanstveni doprinos teorijskoj fizici što je nakon posljednjeg rata došao iz Japana mogao bi biti pokazateljem određenog odnosa između filozofskih ideja dalekoistočne predaje i filozofske biti kvantne teorije. (Werner Heisenberg, fizičar,1963)

Još više iznenađuje sličnost opisa oružja u drevnim epovima, poput Mahabharate koja govori o oružju sudnjega dana, oružju bogova – o Brahmastra i Brahmashira projektilima (u značenju Bog-glava), s opisima u modernim nuklearnim dokumentima, tekstovima službenog narativa (Wikipedia) ili izjavama znanstvenika, u brojnim primjerima navedenim u knjizi Akia Nakatanija Mrtvi predmet, Eksplozija prijevare nuklearnog oružja (Death Object, Exploding the Nuclear Weapons Hoax).

Svjedočite danas mojim podvizima. Pogledajte danas moje odlično oružje, moju Brahmastru i ostalo nebesko oružje … Ja ću, samo mojim umom, baciti danas na Parthu, za moju pobjedu, to oružje nemjerljive energije zvano Brahmastra. … to odlično neodoljivo oružje … koje se može primijeniti samim umom. (Mahabharata)

Sam sam to osjetio. Blistavost nuklearnog oružja. Ono je neodoljivo ako mu pristupite kao znanstvenik. Osjetiti da je ono tu u vašim rukama, da oslobađa tu energiju koja ispunjava zvijezde… To je nešto što u ljudi stvara iluziju neograničene snage, …, to obuzima ljude kad vide što mogu učiniti svojim umom. (Freeman Dyson, fizičar)

Paralele, prepoznatljive u navedenim citatima, u neutralna bi čitatelja mogle potaknuti pitanje u kojoj su mjeri atomska i kvantna fizika stvarne, a u kojoj mjeri mistične? Odgovor bi se možda mogao pronaći u knjizi Roberta Bettsa Laughlina, profesora fizike i primijenjene fizike na Standford sveučilištu, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 1998. godine, pod naslovom Drugačiji svemir: Ponovno otkrivanje fizike iz samog temelja (Different Universe: Reinventing Physics from the Bottom Down, 2005.):

… Učenje kvantne mehanike može podsjećati na izvantjelesno iskustvo. Nemoguće stvari postaju činjenična istina, riječi poprimaju značenja koja su upravo suprotna uobičajenima, a zdravorazumska stvarnost biva okrenuta naglavačke. … Kvantno-mehanička materija sastoji se od valova ničega. Radi se o teškom konceptu, pa se on tradicionalno približava studentima tako da im se prvo objasni nešto što je nazvano dvojnost val-čestica, a to je zamisao da su čestice newtonovski objekti koji ponekad interferiraju, difraktiraju, i tako dalje – dakle, ponašaju se kao da su valovi. To nije istina, ali podučava se na taj način, da bi se spriječilo pregaranje studentovih mentalnih sklopova. Zapravo, takva dvojnost ne postoji. … Nažalost, kako kvantna mehanika ima taj okus “drugog svijeta”, to se uzima kao prikladno opravdanje za upuštanje u fantastične “interpretacije” kvantne mehanike u kojima se od drveća ne vidi šuma. Zapetljana narav takvih argumenata opčinjava studente ali iritira nas ostale, jer se na koncu svodi na pokušaje da se kvantna mehanika opiše u terminima ponašanja koje iz nje emergira, umjesto obrnuto. Oni su, drugim riječima, simptomi pogrešnog pogleda na svijet. Čovjek pokušava biti pristojan s tim u vezi, ali ponekad je nemoguće odoljeti iskušenju da se bude zločest. …

Lažiranje atomskog bombardiranja Hiroshime i Nagasakija

U knjizi Hiroshima Revidirana, Dokazi o lažiranju atomskog bombardiranja napalmom i bojnim plinom (Hiroshima Revisited, The evidence that napalm and musturd gas helped fake the atomic bombings) Michael Palmer, profesor biokemije na Kanadskom sveučilištu, iznosi dostupne i relevantne, fizičke i medicinske dokaze da bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki u kolovozu 1945. godine nisu bile atomske bombe. U ovom će se tekstu iznijeti samo pojedini detalji.

Ako se pretpostavi, kaže Palmer, da do eksplozije nije došlo, onda su dokazi o eksploziji fabricirani. Ako se eksplozija atomske bombe stvarno dogodila, u tom su slučaju neki ljudi neobjašnjivo preživjeli smrtonosne doze radijacije.

Ako je stvarno došlo do eksplozije atomske bombe, onda ostaje neobjašnjivim kako je, umjesto pustog kratera, ostalo toliko uspravnih stvari: zidane zgrade, drveni stupovi za električnu struju, drveće …?

Allexander P. De Seversky, rusko-američki pilot i aeronautički inženjer, poslan je poslije 2. svjetskoga rata u službenu misiju u Njemačku i Japan da izvijesti o rezultatima savezničkog bombardiranja. Posjetio je Hiroshimu i Nagasaki. Dojmove o Japanu ugradio je u djelo Zračne snage: Ključ za preživljavanje (Air Power: Key to Survival, Simon and Schuster, 1950). Severski nije propitivao realnost postojanja atomske bombe. Njegov se ‘grijeh’ sastojao u tome da je ustanovio nedostatak dokaza za apokaliptični učinak bombe i da su bombardirani gradovi ostavili isti dojam kao i mnogi drugi gradovi uništeni konvencionalnim zračnim bombardiranjem. Zbog toga se našao pod udarem javnosti.

Fizičar John A. Auxier (Ichiban: Radiation Dosimetry For The Survivors of The Bombings of Hiroshima and Nagasaki, Energy Research and Development Administration, 1977) zapisao je da je dr. Sakae Shimizu (Historical scetch of the scientific field survey in Hiroshima several days after the atomic bombing, Bull. Inst. Chem. Res. Kyoo Univ. 60, 1982, 39-54), fizičar sa Sveučilišta Kyoto, odmah po završetku rata, radio na mjerenjima doza vrlo visoke energije neutrona. Dok su analize bile još u tijeku, Američke okupacijske snage konfiscirale su ciklotron, sve aparate i svu evidenciju koja se ticala istraživanja učinaka atomske bombe. Ktome, oduzeti su i uništeni svi ciklotroni u cijeloj državi. Ove drakonske mjere osakatile su japanske znanstvenike na izradi temeljitih studija o učincima atomske bombe.

Prema japanskom nuklearnom fizičaru Y. Nishini (A Japanese Scientist Describes the Destruction of his Cyclotrons, Bull. At. Sci. 3,1947,145-167) američki tajnik rata, Patterson, pripisao je uništenje ciklotrona ‘greški’ nekoga neimenovanoga u Pentagonu. U knjizi Sad to može biti rečeno (Now it can be told, Harper & Row,1962), šef Manhattan Project-a, general Leslie R. Groves, zbacivši je sa sebe, odgovornost je prenio na nekoga drugoga, također neimenovanoga, tako da za to nitko nije odgovarao. U istoj je knjizi Groves zapisao i sljedeće: ‘Primijeniti puni i ustrajni pritisak na Japan strateškim bombardiranjem i napadima s nosača sa svrhom da se smanji stvaranje ratne sposobnosti, demoralizira zemlja u cilju pripreme za invaziju‘. Zanimljivo, niti riječi o novom super-oružju. Umjesto toga – strateško bombardiranje i napadi s nosača zrakoplova, ključni čimbenik poraza Japana, i priprema za invaziju. Na priloženoj se fotografiji može po formiranju dimnog oblaka locirati svako mjesto gdje je pala bomba, a na sljedećoj i ‘tepih’ bombi kojima je zasipano 60-ak japanskih gradova.

Povezujući dokaze s analizama učinaka bombe na ljude Palmer je zaključio da se umjesto ‘radijacijskog učinka’ radilo o učinku zapaljive ili napalm bombe i bojnog otrova (iperit, plikavac, korišten u 1. svjetskome ratu i Iraku; eng. sulphur mustard gas) koji se zbog sličnosti simptoma koristio da oponaša simptome jake radijacije. Ukratko, kao što to Akio Nakatani raspravlja u već spomenutoj knjizi, radilo se o ne-nuklearnom pirotehničkom scenariju.

Dokazima koji negiraju nuklearnu detonaciju pripadaju i oni koji ukazuju na to da je u ljudi koji su se našli u samom središtu detonacije izostala retinalna lezija koja je inače posljedicom gledanja u zasljepljujući bljesak. Bljesak je uzrokovala AN-M46 ‘photoflash’ bomba, a eksplozivni zvuk bio je lokalni događaj uzrokovan detonacijom eksploziva u zraku zajedno s napalm bombom i bojnim otrovom. Korišteno je također i termobarično oružje koje se većim dijelom sastoji od goriva koje se raspršuje u oblaku uz malu inicijalnu detonaciju.

John Hersey zapisao je u knjizi Hiroshima (Vintage Books, 1989): ‘Gotovo nitko u Hiroshimi se ne sjeća zvuka bombe. Ali ribar … vidio je bljesak i čuo ogromnu eksploziju; on je bio skoro dvadeset milja udaljen od Hiroshime…‘

E. Ishikava i drugi u Hiroshima i Nagasaki: fizički, medicinski i socijalni učinak atomskog bombardiranja (Hiroshima and Nagasaki: the physical, medical, and social effects of the atomic bombings, Harper Colophon Books, 1981) izjavljuju da je samo 1% hospitaliziranih bolesnika u Hiroshimi imalo rupturu bubnjića.

Odmah nakon bombardiranja, američki se predsjednik Truman obratio svijetu preko radija tvrdeći da je bomba imala eksplozivnu snagu jednaku 20kt TNT-a (20,000.000 kg). General Shunroku Hata, visoko rangirani oficir i bivši ministar rata, raportirao je Caru da atomska bomba nije bila tako moćno oružje.

Je li stvarni cilj bombardiranja Japana aktualan i sada?

Najvažniji trag da se otkrije stvarni cilj dolazi od propagande straha od nuklearnoga rata, kaže Palmer. Ljudima svijeta, duboko traumatiziranim tek završenim ratom, rečeno je da još gore dolazi ako bez odgode ne prihvate jedino moguće rješenje – novu unificiranu svjetsku vladu koja će osigurati vječni mir. Ova se ideja nalazi u propagandnoj brošuri pod naslovom Jedan svijet ili nijedan: Izvješće javnosti o punom značenju atomske bombe (One World Or None: A Report to the Public on the Full Meaning of the Atomic Bomb, New Press, 1946), zbirci eseja vodećih znanstvenika od kojih su neki sudjelovali u Manhattan Projectu i nuklearnoj prijevari. Jedan među njima, Leo Szilard, izjavio je sljedeće:

Problem s kojim se moramo suočiti nije taj možemo li stvoriti svjetsku vladu prije kraja stoljeća. To se čini vrlo vjerojatnim. Problem s kojim se moramo suočiti je taj možemo li imati takvu svjetsku vladu bez ulaska u treći svjetski rat. …

Što je bio stvarni plan promotora ‘svjetske vlade’ vidljivo je 1948. godine u članku Sergeja Vavilova i trojice sovjetskih znanstvenika, prezentiranom kao ‘otvoreno pismo Dr. Einsteinu‘ (Open letter to Dr. Einstein – From Four Soviet Scientists, Bull At. Sci. 4, 1948, 34-37), također aktivnom zagovorniku ‘svjetske vlade‘, podnaslova Svjetska vlada cilj je imperijalista (World government is aim of imperialists):

Prije svega, ideja ‘svjetske vlade’ i ‘super države’ uopće nije proizvod ‘atomskog doba’. … Dostatno je podsjetiti da su je oni već promovirali na ishodištu Lige nacija [danas UN]. Nadalje, u sadašnjoj povijesnoj epohi takve ideje nikad nisu bile progresivne. One reflektiraju činjenicu da kapitalistički monopol koji je dominantan u glavnim industrijskim državama … treba svjetsko tržište, svjetske izvore sirovina i regije za investiranje kapitala. … Ideolozi imperijalizma pokušavaju diskreditirati samu ideju nacionalnog suvereniteta. Čineći to oni često promoviraju pompoznu ideju ‘svjetske države’… To je put ka neograničenoj ekspanziji američkog imperijalizma i to je put da se ideološki razoruža ljude koji brane svoju nezavisnost.

Posjedovanje nuklearnog naoružanja nije spriječilo poraze (Vietnam, Afganistan), nije osiguralo pobjede (Koreja, Zaljevski rat), nije spriječilo invazije (Izrael, Velika Britanija), nije spriječilo pad carstava (Engleska, Sovjetski savez), nije osiguralo moć diplomacije, i nije osiguralo ‘vječni mir’.

Prateći razvoj ideje o ‘svjetskoj vladi’ od 1919/1920. sve do ovog trenutka ne može se izbjeći razmišljanje o pozadini rata u Ukrajini, o kojemu ne govore glavnostrujaški mediji, a koje razmišljanje iznosi William Engdahl u tekstu Ukrajina i dublja globalna samoubilačka agenda (Ukraine and the Deeper Global Suicide Agenda) pitanjem je li dugogodišnje provociranje od strane Washingtona i NATO-a ruskog nacionalnog suvereniteta preko Ukrajine usmjereno na uništenje održivosti Rusije kao suverene nacije i vojne snage. Je li ukalkuliran potez da se koriste sankcije protiv Rusije u svrhu uzrokovanja globalnog kolapsa, krize energije, nestašice hrane i još gore od toga, sve to u svrhu ostvarenja Davos 2030 Veliki Reset agende? Okriviti za to ‘zločestog Putina’ i Rusiju dok BlackRock i financijski moćnici reorganiziraju svijet? Ako je u svom propitkivanju Engdahl u pravu, onda su u pravu bili i Vavilov i trojica ruskih znanstvenika davne 1948. godine, kad su povezali ideju o ‘svjetskoj vladi’ s ‘ekspanzijom američkog imperijalizma‘.

Zanimljivo, i karta zastupljenosti majmunskih boginja i karta zemalja sa sankcijama prema Rusiji poklapa se i s kartom kolektivnog Zapada predvođenim SAD-om. I to je samo 12% od ukupnosti svijeta, predvođenih šakom pojedinaca s idejom o jednoj super-državi, odnosno jednopolarnome svijetu. Međutim, karte ukazuju i na postojanje dvopolarnog svijeta. Ovdje ponovo postaje aktualnim Orwellovo predviđanje o postojanju ‘dviju ili triju super-država’ koje će između sebe podijeliti svijet. Na zapadu jedna (SAD), dok druge dvije (Rusija, Kina), suprotstavljene onoj prvoj, s ostalim državama pripadaju dijelu od 88%. Stvaraju li ove dvije, ili svaka od njih zasebno, neki svoj jednopolarni svijet?

Međutim, svijest u čovjeka više nije onakvom kakvom je bila, primjerice poslije rata, 60-tih ili 70-tih godina, čak i doskora. Suvremeni čovjek ne samo da dobro razumije tragično stanje u koje je zapalo čovječanstvo, on dobro predviđa sljedeće korake ideologa ‘svjetske vlade’.

U toj slojevitoj, ali ipak transparentnoj geopolitičkoj situaciji, potrebno je skrenuti pozornost na još jednu vrlo važnu stvar, jer kako reče Sun Tzu – ‘prijevara je pokretač rata‘. Informacija o navodnom postojanju oružja za masovno uništenje bila je prijevara kojom je pokrenut rat protiv Iraka. Drugim riječima, postoji li mogućnost da se rat u Ukrajini – potpomognut ‘brzinom kojom je Europa tako brzo pala u NATO-ov koš’ (Oliver Stone), uz političko i medijsko širenje propagande straha od nuklearnog rata – proširi lažiranjem ‘atomskog’ bombardiranja? Naime, filmski režiser Oliver Stone, gostujući u Lex Fridman Podcastu, iznio je teoriju da bi SAD mogao pokrenuti pod ‘lažnom zastavom’ (false flag attack) napad na Ukrajinu koji bi se pripisao Rusiji.

Ako to SAD pokreće – oni stvaraju veliku buku u američkim medijima o tome kako će Rusija koristiti nuklearno i kemijsko oružje.  … kad SAD započinje razgovor, to vodi u interesu SAD-a da Rusiji bude pripisan bilo koji kemijski ili nuklearni incident. … Primjerice, … moglo bi biti moguće da u Donbasu eksplodira nuklearna naprava i pobije tisuće ljudi. I mi ne budemo znali tko je to učinio, ali, naravno, krivnja će biti upućena izravno Rusiji. … to bi moglo biti vrlo dramatično rješenje da se zapečati rat kao velika pobjeda SAD-a. … Dakle, mislim da SAD kalkulira da je to opasno… Ali mislim da je arogantnost neo-konzervativaca takva da oni stvarno vjeruju da sada mogu svoju prednost gurati do maksimuma.

Promatrajući način na koji se danas vode ratovi, poput 2. svjetskog rata, kopnenim, zračnim i pomorskim snagama, samo s puno sofisticiranijim oružjem, navođenim GPS-om, laserom, kamerom …, nameće se pitanje ima li među projektilima i bombama, velikim, dalekometnim, moćnim, ubojitim i razornim, i onih nuklearnih? Ako ima, kako to da – unatoč tome što je osam država u zadnjih 80 godina detoniralo ni manje ni više već 2.056 ‘atomskih’ bombi – u Nevadi, Aljaski, Novom Meksiku, Tihom oceanu, Alžiru, Australiji, Kini, Sjevernoj Koreji, Pakistanu i drugdje – nije se dogodila nuklearna katastrofa na Zemlji, niti se cijelo čovječanstvo razboljelo od radijacije. Kako to da od 1945. naovamo nije nikad nitko na ikoga bacio ‘atomsku’ bombu?

The post Atomska bomba, nuklearno oružje, nuklearne elektrane … stvarnost ili fikcija? 1. dio: Značaj atomske bombe za ideju jedne svjetske vlade appeared first on Blog Đurđice Antolić.