From the ancient peoples – the Hebrews, Babylonians, Egyptians, Nordics, Mayans, Incas, Hindus, Navajo Indians – the concept of a flat earth closed by an impenetrable barrier was continuously promoted until Pythagoras (582-496 BC) who believed that the Earth was a sphere. in the center of the universe. It remains unclear how the Pythagorean concept of a round Earth did not prevail, but people would believe in a flat Earth practically until the 20th century. Aristotle (384-322 BC) also places the Earth at the center of the universe, and a little later Eratosthenes (276-194 BC) calculated the volume of the Earth almost close to the modern calculation, again under the premise of a round Earth. Just as Aristotle, twice married, with the view that women have fewer teeth than men, never thought of opening a woman’s mouth and counting how many teeth she has, so neither did Eratosthenes – who measured the distance of the Sun from the Earth based on the assumption that the Sun is at a distance of millions of stadia at that time and therefore sends parallel rays towards the Earth – it never occurred to him to observe the Sun throwing oblique rays with the naked eye. Ptolemy (100-170) bases his system on Aristotle’s thinking and on the assumption that the Sun and the planets move around the Earth as the stationary center of the universe. Since Ptolemy and his Almagest, the fundamental astronomical manual, more than 1,000 years will pass without a single discovery in the field of astronomy. Is this a chronological leap?

In order to better understand what sort of chronological leap it might be, the results of the long-term research of the Russian mathematician prof. Dr. Anatolij Timofejevich Fomenko entitled New Chronology, which en.wikipedia will characterize as a pseudo-archaeological, pseudo-historical and pseudo-scientific theory. Based on the analysis of hundreds of original manuscripts using the mathematical-statistical method, the results of the New Chronology were published in his books History: Fiction or Science vol.1-4. In the preface to the first book, Aleksandar Zinoviev says that the entire history of mankind up to the 17th century is a ‘forgery of global proportions’ .

Thinking about the chronological leap, the answer to one question is of particular importance: can the chronological leap of a thousand years be found outside of Fomenko’s books? In that case, it is advisable to look in this article at the pictures of two tombstones inside the ruins of a fort in India, on which it is written that the Portuguese were buried there in 601 and 684, and it is about the presence of the Portuguese in India in the 1600’s according to the official narrative; or a picture from the film showing the entrance to the terminal in San Francisco where the wall was written “Erected AD 896 “, later changed to 1896; or a picture of the Galleria Umberto building in Naples, on which was written “Anno DCCCXC” – ” year 890″ , later changed to MDCCCXC or year 1890.

But let’s go back to Ptolemy.

The chronology of the historian Joseph Justus Scaliger (1540-1609) places Ptolemy’s Almagest in the period 138-161, although his style is perfectly typical of scientific works of the late Middle Ages, that is, of the period 15th-17th century. Historian of astronomy Gerald J. Toomer (b. 1934) says that it is extremely difficult to discover how the 2nd century Almagest influenced the Middle Ages. The American scientist Robert Newton (1919-1991) says in his book The crime of Claudius Ptolemy that the Almagest could not have been compiled in 137 AD because the fabricated data belong to another period. Obviously, there was a need to place the Almagest in some extra period or go back to the time of the Greek astronomer Hipparchus (190-120 BC). 

The Greek noblewoman Anna Komnena (1083-1153/54) writes in her book Alexiad that there are no new discoveries in antiquity. Mentioning Endoxus, Plato, Manetho, she writes that the astronomers of that time did not know how to make a horoscope or observe the stars, although Scaliger wants to convince us that all this was known in ancient Greece. If it is known, it is interpreted further by prof. Dr. Fomenko, if the symbolism of star constellations was accepted in the period from the 11th to the 12th century, then Anna Komnena’s statement could be correct. We can further ask how it is that Anna Komnena does not mention either Polemaeus or Hipparchus when she talks about the astronomers she considers ancient. She mentions a famous Egyptian from Alexandria who knew how to prioritize the future. The history of astronomy knows only one astronomer from Alexandria known as Ptolemy of Alexandria. When Alexiad is compared with Scaliger’s chronology, which places Ptolemy in the 2nd century, and Anna Komnena lived in the 12th century, the question arises whether there is a chronological leap of 1,000 years?

The drawing from 1666 shows Claudius Ptolemy (standing left between two muses) and three famous medieval cartographers; Gerardus Mercator (seated in the middle), Jodocus Hondius and Willem Blaeu (seated on the right). “Historians suggest “, writes Fomenko, “that these characters (Ptolemy and three cartographers of the XVI-XVII centuries) to be separated from each other by some 1300-1400 years“. It remains unclear why Ptolemy has glasses on the tip of his nose when it is known that the first glasses were made by Salvino D’Amate in 1284 in Italy. Could a 17th century painter have known a person who lived 1300-1400 years before him to be able to portray Ptolemy?

For Nicolas Copernicus, the report of Michael Maestlin (1550-1631) contains information that Copernicus was born on February 19, 1473 at 4:48 a.m., and it is known that minutes on clocks did not exist in the 15th century.

If we agree with Copernicus’ biographers, such as Scaliger, continues prof. Dr. Fomenko, that his astronomical work was hidden throughout his life, the question arises, what astronomical instruments did Copernicus use? And most often he used the triquetrum or parallax instrument, which is mostly called Ptolemy’s ruler, and given that Ptolemy is portrayed with the same instrument, the question arises whether Ptolemy and Copernicus were contemporaries?

Another in a series of oddities is that there is not a single letter of Copernicus that he could have addressed to the astronomers of his time or they to him. Therefore, is it possible that the heliocentric concept originated in the late 16th and early 17th centuries? Then, his main work On the rotation of the heavenly circles (De revolutionibus orbium coelestium ) was published in 1543 on the very day of his death, and not during his lifetime, some believe that the reason was because he was afraid of church persecution, which persecution would only follow in 1616 when Copernican teaching is declared heretical and books, including Kepler’s, will be on the list of prohibited until 1835.

Given that Copernican cosmology was banned and the books confiscated for correction, it is hard to believe that the authentic version from the alleged year 1543 has survived to this day. It was completely remodeled in the 17th century. and published with the old date after the original was destroyed.

If Johan Kepler (1571-1630) had a part in promoting Copernicus’ teaching, the question arises whether Kepler (Kepler + nik → Keplernik→ Kopernik ?) was an editor or even a co-author of Copernicus’ opus? If so, is this a chronological leap of about 100 years, asks Prof. Dr. Fomenko.

It is not known exactly when the heliocentric system prevailed. Both concepts seem to have coexisted until, perhaps, the 1930s. We see proof of this in books like Thomas Winship’s 
Zetetic Cosmogony (1899), David Wardlaw Scott’s Terra Firma (1901), Gerard Hickson’s Kings Dethroned (1922) and others. An article published in The Cook County Herald newspaper from 1900, which can be found on the Library of Congress page under the title Says the Earth is Round, reports that “Mr. John Gorst, head of the British Department of Education, was threatened by Mr. Ebenezer Breach and other taxpayers of the city of Portsmouth, United Kingdom, to be accused of the damnable and heretical doctrine that the Earth is round … Ebenezer and his friends know, of course, that the Earth is as flat as a pancake”. In the Hawaiian Gazette of January 1907, in an article entitled Was This World Map Made Ten Centuries ago?, an old Buddhist map discovered in a Bubbhist temple in Japan shows a flat Earth with continents unknown to us beyond the Antarctic ring. In the magazine Popular Science , from August 1931, the researcher Auguste Piccard declares that the Earth looked like a flat disk with an inverted edge after he ascended to a height of 16 km in a balloon…

A turning point, however, occurred at the end of the 19th and the beginning of the 20th century. Namely, in 1887, A. A. Michelson and E. W. Morley, like other scientists, were obsessed with the ether. The Michelson-Morley experiment was intended to determine the relative speed of the Earth’s motion in relation to  the ether through which light waves propagate . Two scientists, wanting to detect the ether, repeated the experiment over and over again, and always got the same result, which showed that the Earth was not moving through space but was at rest . A misinterpretation of this experiment will lead to the generally accepted conclusion that the ether does not exist. It will be 15 years later Einstein admits that the ether exists in a lecture at Leiden University, but the damage has already been done and science will move in the opposite direction. Einstein’s confession will be ignored by both science and Einstein’s biographer Roland W. Clark (Einstein: The Life and Times, 1971). Michelson-Morley’s experiment will throw into oblivion Einstein’s speech at Kyoto University in Japan in 1922 entitled “How I Created the Theory of Relativity”, on which occasion he will make a contradictory statement: “Since then I have come to believe that the motion of the Earth cannot be detected by any optical instrument, though the Earth is revolving around the Sun ” (Physics Today, Aug 1982).

Before there was any evidence of the shape of the Earth, programming began as early as 1912 with the founding of the film company Universal Picture  with a rotating globe at the beginning of every movie we’ve seen for over a hundred years. In 1946, Admiral Richard E. Bird led Operation Highjump, an expedition to Antarctica. They are said to have gone there to investigate the possibility of establishing military research bases. They claim to have mapped the coast of Antarctica during that time. In 1955, the first operation was expanded, now called Deep Freeze. In 1958, NASA was founded, and the Antarctic Treaty will follow in 1959, by which the Antarctic will become a prohibited zone for the civilian population. Why? What should not be known about Antarctica? In 1962, a highly symbolic operation called Fishbowl took place for the closed world, during which nuclear missiles were fired straight up, supposedly to test the Earth’s magnetic field. In the same year 1962, J. F. Kennedy gave his famous speech We decided to go to the Moon. From Lunar Orbiter One, through Apollo 8 and 11, in the period from 1966-1972. pictures of the Earth from deep space are sent, ending with the most famous among them, again a significant name for a tiny planet, the Blue Marble. What remains unknown is whether they landed on the Moon before or after the lunar waves, which waves or energy pulsations of the Moon were recorded by a few independent sky explorers? It seems that even the Moon is not what we were told about it. Be that as it may, NASA “proved” that the Earth is round, and with that the debate about the flat Earth would have ended if NASA had not posted declassified documents on the Internet in which it tells a completely different story.

Flat Earth in documents of US government agencies

In the 18 selected documents, NASA’s 13, CIA’s 2 and ARL’s 3, from the period 1948-2010 – presented chronologically and with the image of the cover and the page from which the quote is taken – the use of the model of a flat, non-rotating Earth and stationary atmosphere. These documents are circulating on the Internet and people are asking why, for example, NASA uses a model of a flat, non-rotating Earth if it is not flat. You can read the answer to that question given by the experts here.

(1) CIA-RPD80-00809A000600231031

In a document by Russian astrophysicists from 1948 entitled Outer Gravitational Field and Shape of the Physical Surface of the Earth, declassified by the CIA in 2011 under the title Scientific – Measurement of the Earth, on the 4th page it is written:

“We can regard the potential of the real earth (…) as known (…) at all points of the physical surface; whereas it is not determinable at all other points of space without knowledge of the shape of the earth …”(…) “But since the shape of the earth is not known, the true coordinates of these points (…) are unknown to us.”

(2) CIA-RPD86-00513R001343720008-3

A document by Russian astrophysicists from 1957 entitled “Investigation of Light Scattering in the Earth’s Atmosphere ” that was declassified by the CIA in 2000. On the page marked as “Card7/21” it is written:

“The dissertation contains a certain formula of the brightness of the sky, taking into consideration only the brightness of the first order and derived on the assumption of a “flat” Earth and giving some conclusions derived on the basis of this formula.“

(3) NASA TN D-645 (1965)

In a document from 1961, entitled Calculation of Wind Compensation for Launching of Unguided Rockets ), in the Trajectory Simulation chapter,  it is written:

In addition to the above requirements, this simulation assumes a vehicle with six degrees of freedom and aerodynamic symmetry in roll and the missile position in space is computed relative to a flat nonrotating earth. 

(4) NASA-CR-62898 (1965)

The document entitled “Atmospheric Oscillations” states on page 10 that “A model frequently used is that of a flat, nonrotating earth .”

(5) NASA TN D-6218 (1971)

The document entitled A Method for Reducing the Sensitivity of Optimal Nonlinear Systems to Parameter Uncertainty in chapter A Numerical Example, Problem Statement, on on page 12, states that “the idealizing assumptions made are the following: … (2) A flat, nonrotating earth (…)”

(6) NASA TM X-2514 (1972)

On page 2 of the document entitled Determination of angles of attack and sideslip from radar data and roll-stabilized platform it is written: “The method is limited, however, to application where a flat, nonrotating earth may be assumed.”

(7) NASA CR-3073 (1978)

Investigation of Aircraft Landing in Variable Wind Fields states on page 6: ” 
The aircraft trajectory employed in this study was derived based on the following assumptions: a) The earth is flat and non-rotating …

(8) NASA TM-81238 (1980)

A Mathematical Model of the CH-53 Helicopter from 1980 states on page 17 that “The helicopter equations of motion … with respect to a flat, nonrotating earth.”

(9) NASA Technical Paper 2768 (1987)

In the User’s manual for LINEAR, a FORTRAN Program to Derive Linear Aircraft Models on page 12 it is written: ” “Within the program, the nonlinear equations of motion include 12 states representing a rigid aircraft flying in a stationary atmosphere over a flat non-rotating earth. On page 15, it is also written: “… flight dynamics of a rigid aircraft flying in a stationary atmosphere over non-rotating earth.

(10) NASA TM-100996 (1988)

On page 4 of the document Flight Testing a V/STOL Aircraft to Identify a Full-Envelope Aerodynamic Model it is written: “For aircraft problems, the state and measurement models together represent the kinematics of a rigid body for describing motion over a flat, nonrotating Earth.”

(11) NASA Reference Publication 1207 (1988)

Derivation and Definition of a Linear Aircraft Model is the most widely circulated document on the Internet, and it refers to “… aircraft of constant mass flying over a flat, nonrotating earth.

(12) NASA Contractor Report 186019 (1991)

“An Aircraft Model for the AIAA Controls Design Challenge “ on page 11 says: “The nonlinear equations of motion used in this model are general six-degree-of-freedom equations representing the flight dynamics of a rigid aircraft flying in a stationary atmosphere over a flat, nonrotating Earth.”

(13) NASA Technical Memorandum 104330 (1997)

On page 8 of Predicted Performance of a Thrust: Enhanced SR-71 Aircraft with an External Payload it is written: “The DPS equation of motion use for assumptions (…) nonturbulent atmosphere, (…) and nonrotating Earth.”

(14) Army Research Laboratory ARL-TR-2156 (2000)

In the ARL Army Research Laboratory document Path-Loss measurements in a Forested Environment at VHF, on page 10 it is written that “The expected transmission loss in decibels over a flat earth is given by …”.

(15) Army Research Laboratory ARL-TR-2352 (2001)

The document Propagation of Electromagnetic Fields Over Flat Earth, in addition to the concept of a flat Earth in the title, in the description of images 6 and 7 it is written: “Comparison of principal fields from an ideal dipole oriented perpendicular and horizontal to a homogeneous flat earth“.

(16) NASA TP-2002-210718 (2002)

In the document  Stability and Control Estimation Flight Test Results for the SR-71 Aircraft With Externally Mounted Experiments on pages 10 and 11 it is written: “These equations assume a rigid vehicle and a flat, nonrotating Earth.”

(17) NASA 20060053337 – (2006)

A document from 2006 entitled Singular Arc Time–Optimal Climb Trajectory of Aircraft in a Two-Dimensional Wind Field states that “the flight trajectory is strictly confined in a vertical plane on a non-rotating, flat earth.”

(18) Army Research Laboratory ARL-TR-5118 (2010)

In the document Adding Liquid Payloads to the 6-DOF Trajectory of Spinning Projectiles on page 1 it is written: “A 6-DOF rigid projectile model is employed to predict the dynamics of a projectile in flight. These equations assume a flat Earth.“

A comparison of the content of NASA sites, nasa.gov, NASA tv, NASA Live , filled with images of the round Earth, with the content of quoted documents filled with equations based on the flat Earth model, leads to the conclusion that there are two parallel and opposite concepts. Which one is manipulative and which one is real? Is it manipulative for the broad masses of the people, and real for the narrow scientific community? When asked what shape the Earth is, the overwhelming majority will answer that it is round, and that this is evidenced by images of the Earth from space. How these images are actually created and what, for example, NASA’s Hubble telescope is, see in the article entitled “Illusion of space, part 2: SOFIA, Hubble, satellite on a balloon, Internet in the sea…”

The post Flat Earth in Russian, Military, CIA and NASA documents appeared first on Blog Đurđice Antolić.

Za Diomedove otoke službeni narativ , koji podržava i SAD i Rusija, kaže da su to dva mala otoka u sredini Beringova tjesnaca koje je otkrio danski istraživač Vitus Jonassen Bering po kojemu je tjesnac dobio ime. U povijesti je tjesnac, prikazan na NASA-inoj fotografiji, dobio nadimak “ledena zavjesa”, što je imalo više veze s hladnoratovskim napetostima nego klimom. Udaljenost između Velikog Diomeda, koji pripada Rusiji, i Malog Diomeda, koji pripada SAD-u, je 3,8 km. Između njih prolazi međunarodna datumska granica ili linija (international dateline) što znači da za jedan otok kalendarski dan započinje, a za drugi završava. Stoga je Veliki Diomed 21 sati (20 sati ljeti) ispred Malog Diomeda. Ta nevidljiva datumska granica inspirirala je nadimke „Otok jučerašnjice“ i „Otok sutrašnjice“, jer „kad pogledate otok Veliki Diomed, gledate u budućnost“.

Sukladno kretanju od Istoka prema Zapadu, Sunce izlazi prvo na Velikom, potom na Malome Diomedu. U razdoblju od ožujka do listopada vremenska razlika u izlasku Sunca je 4 sata, a od studenoga do veljače 3 sata, za otoke udaljene samo 3,8 km.

Da pojednostavimo. Živite u Zagrebu, u dijelu grada koji se zove Kruge. Krećete na posao u 6 sati i Sunce je već izašlo. Vaš je ured na udaljenosti jednakoj onoj između Diomedovih otoka, i nalazi se u drugom dijelu grada, na Trešnjevki naprimjer. A tamo je mrak još sljedeća 4 sata. I ne samo to. Dok ste doma, vi ste tamo danas, a kad stignete u ured, vi ste tamo jučer, računajući 21 sat unatrag. Je li to moguće? Možda da, ukoliko bi se Kruge i Trešnjevka nalazile na suprotnim stranama svijeta.

Da bismo mogli razumjeti ovu perfidno smišljenu zagonetku, pogledajmo kartu vremenskih zona. Vremenske se zone izračunavaju koristeći referencu nultoga meridijana smještenog u Londonu (Greenwich). Od nultoga meridijana prema istoku dodaje se do jednoga sata za svaku vremensku zonu, a prema zapadu oduzima se do jednoga sata. Najveći broj dodanih/oduzetih sati u odnosu na nulti meridijan je -12 prema zapadu i +12 prema istoku.

Na karti crne linije pokazuju granične točke, jednu u Rusiji (Chukotka) i drugu u SAD-u (Aljaska). Sukladno onome što karta pokazuje, Veliki Diomed se nalazi u zoni +12 sati, i kad je u Londonu 12 sati (podne), na Velikom Diomedu je 24 sata (ponoć) i za njega počinje novi dan. Mali Diomed se nalazi u zoni -11 sati, što znači da je na Malome Diomedu 1 sat ujutro (ili 1 sat poslije ponoći), što znači da je za njega jedan sat poslije počeo novi dan. Ostaje nejasnim kako se došlo do informacije da između Velikog i Malog Diomeda postoji vremenska razlika od 21 sata?

Jedno pitanje zbunjuje – u što gleda Mali Diomed? Otok je to bez vojske, na kojemu u malenome selu živi 83 stanovnika prema jednom, a prema drugom izvoru 115 stanovnika? U Rusiju? Nije li to, u najmanju ruku, neobično da se SAD-u, koji ima skoro 800 vojnih baza načičkanih diljem svijeta, posebice uz rusku granicu, tik pred nosom šepiri ruska vojska?

Karta Johanna Baptista Homanna, izrađena između 1710. i 1731. godine, „prikazuje ‘Terra Esonis Incognita’, koja predstavlja mitski kontinuirani kopneni most od Sjeverne Amerike do Azije, sjeverozapadni prolaz“. Karta Adama Fridricha Zurnera, izrađena oko 1710. godine, „prikazuje ogromnu Terra Esonis Incognita, (…) kao gotovo neprekinuti kopneni most od Anianskog tjesnaca do Azije“.

Tjesnac Anian bio je polu-mitski tjesnac, dokumentiran oko 1560., za koji su rani moderni kartografi vjerovali da povezuje Sjevernu Ameriku i Aziju. Tjesnac Anian na kartama se pojavljivao čak južno do Kalifornije. Ali pravi je tjesnac otkriven 1728. godine poznat kao Beringov tjesnac, navodi Wikipedia.

Ako Terra Esonis Incognita postoji, ona je od nas skrivena i za nas je zabranjena zona, a Mali Diomed možda u nju gleda.

Jedna mala digresija. Da je toliko satelita koliko kažu da ih prha u niskoj Zemljinoj orbiti opremljeno kamerama, u tom bi slučaju uz fotografske zakrpe GoogleEartha mogao postojati i GoogleEarth Live koji bi omogućio promatranje uživo bilo koje točke na Zemlji, primjerice onoga u što gleda Mali Diomed…

The post Kako to da dva otoka u Beringovu tjesnacu udaljena samo 3,8 km imaju vremensku razliku od 21 sata? appeared first on Blog Đurđice Antolić.

Robert Hurt, vizualizacijski znanstvenik, astronom i umjetnik, i Tim Pyle, nekadašnji hollywoodski animator, stvaraju najpopularnije slike svemira snimljenog NASA-inim teleskopima Hubble i Spitzer, tako da, primjerice, ispod slike Putokaz za Mliječni put ( A Roadmap to the Milky Way) piše umjetnikov koncept (artist’s concept). Od mutne slike sivobijelih piksela do grandioznih slika svih mogućih boja, Hurt radi artističku hipotezu temeljenu na činjenicama tako da bismo mi mogli vizualizirati što se događa tamo gore.

Što je SOFIA, a što Hubble?

SOFIA (Stratospheric Observatory for infrared Astronomy), leteći je observatorij u modificiranom Boeingu 747SP, koji leti na visini od 12 km i koji je opremljen 17-tonskim, 2,5 m promjera teleskopom postavljenim iza kliznih 5-7 m širokih vrata. Prema NASA-inoj izjavi podatci koje daje SOFIA ne mogu dati druga astronomska postrojenja na tlu ili sateliti fiksirani u orbiti. SOFIA je NASA-ina misija nastala u suradnji s USRA-om Universities Space Research Association i DSI-om Deutsches SOFIA Institut. Prvi je put letjela 2007. godine, a predviđa se da bude u pogonu 20 godina.

Roberta Bassana studij je razvoja naprednih sustava odveo u područje naprednog procesuiranja slika. Komparativnom analizom ustanovio je da je sliku MG84 Supernova istoga dana snimila i SOFIA i Hubble, s tim da je SOFIA-ina bila čistija nego Hubbleova. Podatak da se Hubble nalazi na visini od 330 milja (531 km), a Međunarodna svemirska postaja (ISS International Space Station) na visini od 100 milja (160 km), pa je stoga Hubbleova fotografija trebala biti čistija, ponukalo je Bassana da ide dublje istraživati. S obzirom da je misija STS-31 iznijela Hubble u orbitu 1990. godine, nazvao je FAI (Federation Aeronautique Internationale) Međunarodnu zrakoplovnu federaciju, čijim je članom NASA, tijelo koje postavlja standarde i zapise aeronautike i astronautike, da bi dobio podatke o inicijalnom lansiranju, ali dobio je odgovor da oni u svojoj bazi podataka nemaju ništa zabilježeno o toj misiji. Tražeći podatke za neki drugi teleskop doznao je da je teleskop Chandra lansiran 9 godina kasnije.

Potom je nazvao HST Hubble Space Telescope i razgovarao sa zamjenikom menadžera misije operacija (deputy mission operations manager) Mikeom Myslinskijem, s radnim stažem u HST-u dužim od 25 godina, tijekom kojeg vremena nikada nije vidio Hubblea u stvarnome vremenu. Na niz Bassanovih pitanja – može li se trenutno vidjeti Hubblea gdje god da se nalazi; postoji li neko drugo vozilo koje može vidjeti Hubblea; postoje li video snimka Hubblea visoke definicije na visini od 531 km; postoji li video snimka STS-a kako prilazi Hubbleu s ciljem da ga servisira – na sva ta pitanja odgovor je bio negativan, jer u HST-u nemaju optičko praćenje Hubblea. Ako je tako, kako je onda nastala slika Hubblea desno uz tekst? Ili, kako to da u NASA-inoj arhivi ne postoji video snimka Hubblea u funkciji i stvarnome vremenu, ako je poznato da čak i najobičniji dron ima kameru?

Nicolas Veronico, iz programa SOFIA, detaljno je objasnio Bassanu mogućnosti SOFIA-inih teleskopa: 250 mikronski IR (infracrveni) sa sposobnošću vidjeti stvari kroz četiri ili pet slojeva atmosfere različitim valnim dužinama; drugim riječima, leteći teleskop koji bolje vidi u IR-u nego Hubble u svemiru. Veronico je bio u misiji kad je SOFIA snimila fotografiju Supernove za kojom je Bassano tragao. Prema Veronicu, SOFIA ima ne 1, već 7 teleskopa i njihovu je listu dao Bassanu. Svaki svemirski teleskop, kaže Veronico, za koji se tvrdi da je tamo negdje vani, on je zapravo na SOFIA-i. Ono što zovu teleskopom Chandra također nije negdje gore otkud gleda u svemir. Chandra je ‘svemirsko vozilo‘ koje gleda drugo ‘svemirsko vozilo‘.

Što je svemirsko vozilo?

Svemirsko vozilo je vozilo ili stroj dezajniran za let u vanjskom svemiru (outer space). Kao vrsta umjetnog satelita, svemirsko se vozilo koristi u različite svrhe, uključujući komunikaciju, promatranje Zemlje, meterologiju, navigaciju, naseljavanje svemira, istraživanje planeta i transport ljudi i tereta.

Echo, NASA-in prvi komunikacijski satelit (slika lijevo), arogantno nazvan svemirskim vozilom (spacecraft), lansiran u atmosferu 1960. godine, balon je promjera 30,48 m, dizajniran kao pasivni komunikacijski reflektor za transkontinentalni i unutarkontinentalni telefonski, radio i tv signal. Jednom kad je u orbiti, ostatak zraka u balonu se širi i balon počinje reflektirati radio transmisiju od jedne do druge postaje na tlu. Veći od nogometnog igrališta, poput i ovih danas, Echo je bio vidljiv golim okom.

Jesu li sateliti u Zemljinoj orbiti?

U originalnom video zapisu na youtube kanalu Planate Veritas Roberta Bassana, kojeg smo već upoznali, a čiji će videozapis prenijeti prvo youtube korisnik Peter Pan, potom će od ovog potonjeg s prijevodom prenijeti i youtube korisnik Vivid Light 888, nalazi se dokument-intervju vođen 2003. godine s Haroldom E. Mitchelom o Corona programu. Iz dokumenta Centra za svemirske i raketne sustave (Space and Missile Systems Center), deklasificiranog 2012. godine, sada nedostupnog na internetu, pod naslovom A History of Satellite Reconnaissance, Corona program je lansirala Nacionalna izviđačka uprava u suradnji s CIA-om. Ovaj satelit nikad nije lansiran na raketi. Njega je, odnosno kapsulu, nakon određena vremena uhvatio C-119, višemotorni vojni transportni zrakoplov posebno opremljen da uhvati balon-satelit pomoću kuke. Corona program trajao je od 1958.-1962. godine. Razgovor s Mitchelom o iskustvima izvlačenja Corona balon-satelita vodio je Robert Mulcahy iz Ureda za povijest Centra za svemirske i raketne sustave. Iz intervjua se doznaje da se za obuku koristila DragNet kapsula (satelit). DragNet je imao jedan konusni i četiri 8-metarskih padobrana za spuštanje kapsule. Na zadnjem dijelu aviona postavljena je kuka kojom bi se zakačio padobran. Jednom kad upecaju padobran, polako ga uvuku u zadnji dio zrakoplova.

Lansiranje balon-satelita događa se i u realnom vremenu, na Antarktiku, u Švedskoj, i drugdje. U istom se video zapisu vidi transportno vozilo s dizalicom koja drži satelit sličan onima koje gledamo na kompjutorski generiranim slikama (CGI computer generated image) kako orbitiraju oko Zemlje. Dizalica drži satelit koji je dugačkim lancem vezan za balon toliko dugo dok se balon ne digne dovoljno visoko. Ispod kupole na vrhu instalirana je sva komunikacijska oprema tako da zrakoplov C-130 ili C-119 može s njom komunicirati. Noću kad se helij ohladi, balon se spušta na visinu od oko 3 km, možda i niže, i kad se pojavi Sunce, helij se zagrijava i podiže balon. Pomoću Google Earth Pro, 2009. godine snimljena je lokacija za lansiranje balona – Wallops program na Antarktiku. Dokaz da ih koriste da skupljaju balon-satelite snimka je iz zraka parkiranih C-130 i C-119 zrakoplova. Vratimo se intervjuu. Mitchel kaže da su pokušali izvući balon prije no što napusti kontinentalne granice SAD-a, ali znao im je i pobjeći. Zrakoplovi su stalno u pripravnosti letjeti bilo kad i bilo kamo kako bi na vrijeme pokupili kapsulu kad pukne balon. Svaki balon-satelit ima svoj kod, ako odluta u neželjenom pravcu, zrakoplov ga identificra i od baze dobija dozvolu da onesposobi balon. Pri preuzimanju kapsule, ljudi koji nisu bili dio programa nisu je smjeli vidjeti, a oni koji su bili dio programa nosili su oružje. Ako bi netko slučajno nešto vidio, odmah bi se obračunali s njim. Tako je bilo u Mittchelovo vrijeme, tako je i danas. Zrakoplov mora letjeti sporo, s otvorenim zadnjim dijelom kako bi mogao uvući satelit, a da ga ne ošteti. Eskadrile su se slale širom svijeta, a lokacije za lansiranje su, Mitchelova, primjerice, u Kodiaku na Aljaski. Druge su eskadrile poslane u Japan, u baze Johnson, Misawa i Itazuke i Kadenu na Okinawi. Imaju ih i u Njemačkoj, Švedskoj, čak i Rusiji. Amaterski radio operateri širom svijeta kažu da mogu hvatati satelitske signale. Ono što nam se na slikama pokazuje čisti je CGI i to nikad nije snimljeno u realnom vremenu. Ali gore jest satelit, ali nije na onoj visini kako tvrde. Ima svoju frekvenciju, kod i lebdi na nebu, ali ne na vlastiti pogon. Vidi ih se samo noću. Imaju zlatne ili aluminijske reflektirajuće površine pomoću kojih održavaju iluziju. Ne vidi se ni balon ni lanac.

Spomenuti videozapis pokazuje i listu lansiranja balon-satelita iz Esrange Space Center-a u Švedskoj koja lista pokriva razdoblje od 1982.-2014. godine. Na listi od 477 lansiranja balon-satelita Esrange Space Center-a (List of all balloon launches from esrange Space Center) ili SSC – Swedish Space Corporation, smještenog na samom sjeveru Švedske, nalazi se i ruski MIR, sovjetska, potom ruska, prva modularna svemirska postaja koja je operirala u niskoj Zemljinoj orbiti od 1986. do 2001. godine. Međutim, ta svemirska postaja nalazi se na listi lansiranih balon-satelita. Uz Mir, na listi se nalazi i Inmarsat, britanska satelitska telekomunikacijska kompanija koja svoje usluge pruža preko postaja na tlu povezanim s 14 geostacionarnih telekomunikacijskih satelita. A komunikacijski se sateliti koriste za televiziju, telefon, radio, internet i vojne svrhe. Ima ih u Zemljinoj orbiti 2.224, i  nalaze se u geostacionarnoj orbiti na visini od 35.785 km iznad ekvatora. A Envisat (Environmental Satellite) veliki je i neaktivni satelit Europske svemirske agencije (ESA European Space Agency) koji je još uvijek u orbiti. Sad je sasvim jasno zašto poveznica za listu lansiranja balon-satelita Esrange centra više ne postoji, jer kad usporedite podatke s njegove liste s podatcima s wikipedije, radi se o potpuno suprotnim stvarima. Balon-satelit na visini od 35.785 km iznad ekvatora?! Još je nešto znakovito, na listi se nalaze i NASA-ini balon-sateliti, što znači da i Ruska svemirska agencija RKA i američka NASA rade združeno i dogovorno lansirajući balon-satelite iz istoga ili istih centara, a pred javnošću stvaraju iluziju političkog sučeljavanja i tehnološkog natjecanja u osvajanju svemira.

Je li U2 Dragon Lady leteći satelit?

Uz SOFIA-u i balon-satelite, tu su i 33 zrakoplova, raspoređena diljem svijeta, tipa Lockheed Martin U2 Dragon Lady. Pola od tog broja leti bez posade, a u zraku djeluju kao satelit. U2 leti 24 sata dnevno, 365 dana, uzima gorivo u zraku, i ima istu komunikacijsku opremu kao na Zemlji. Leti na visini višoj od 21 km brzinom od 764 km/h, a domet mu je veći od 9.600 km. Izrađuje fotografije visoke rezolucije i one se prezentiraju kao MSP (Međunarodna svemirska postaja) slike. Koristi se za istraživačke projekte na velikim visinama, NASA-ine i drugih agencija. Poboljšana verzija U2 prikupljala je obavještajne podatke s ratišta u Bosni, Kosovu, Iraku i Afganistanu.

Na Bassanovo pitanje koliko je potrebno U2 zrakoplova da pokriju cijelu Zemlju, njegov je profesor, bivši obavještajac koji je bio zadužen za U2ISR program za obavještajni nadzor i izviđanje, odgovorio – samo 10. Tvrde da je Hubble koštao 1,5 milijardu, SOFIA isto toliko, a i U2 Dragon Lady, nova nadograđena verzija sa satelitskim sustavom, također – toliko novaca samo za let u atmosferi!

Je li cijeli svijet umrežen preko satelita?

Kontinenti i države povezani su u internet podvodnim optičkim kablovima. Ako malo pogledamo unatrag, vidjet ćemo da je to povezivanje započelo još u vrijeme telegrafa, točnije 1858. godine, kad je položen prvi transatlantski kabel između SAD-a i UK-a. 1876. godine otkriven je telefon, a 1891. u Engleskom je kanalu položen prvi podvodni telefonski, a 1956. prvi transoceanski kabel. 1964. godine međusobno su se povezala dva daleko udaljena računala, što je ubrzo preraslo u 40 povezanih računala preko telefonske linije. 1980. godine otkriven je optički kabel. Za razliku od antena i odašiljača, koji ovise o terenu i vremenskim prilikama, pouzdanost i prenosivost podataka podvodnim optičkim kablovima vrlo je visoka, a najsigurniji su u dubokoj vodi, što dublje tim bolje. Na pojedinim mjestima kablovi su toliko duboko položeni da se dubina oceana može usporediti s visinom Mont Everesta. Brodovi spuštaju plug koji pravi brazdu na dnu oceana, u koju se brazdu polaže kabel koji oceanska struja pijeskom zatrpava na prirodan način. Facebook, Google, Amazon, Apple i Microsoft grade vlastite sustave podvodnih kablova. Facebook i Google izgradili su jednu od najvećih kablovskih mreža kojom su povezali Los Angeles i, zanimljivo, Hong Kong (Pacific Light Cable Network), s otprilike 13.000 km duge kablovske mreže i brzinom od 144 terabajta u sekundi ( prema podacima iz 2017. godine ova brzina dostiže 160 terabajta u sekundi), što im omogućava 80 milijuna poziva simultano i video konferencije visoke rezolucije. Google je također izgradio kablovsku mrežu između Oregona i Japana, a Facebook i Microsoft su izgradili jednu koja povezuje Virginiju sa Španjolskom. Trenutno u svijetu ima više od 1,2 milijuna km kablova koji povezuju kontinente i države.

CNN je na svojoj web stranici, objavio 11 karata pod naslovom Karta podmorske kablovske mreže 2014 (Submarine Cable Map 2014) o kojoj mreži sve podatke ima istražiteljska tvrtka iz Washingtona TeleGeography, ispred koje tvrtke Alan Mauldin, na pitanje možemo li se u potpunosti osloniti na kablovsku mrežu u podmorju, odgovara potvrdno rekavši da se više od 99 % međunarodne komunikacije prenosi podmorskim kablovima. Uobičajeno se vjeruje da su sateliti budućnost, ali to nije slučaj za neko vrijeme. Sateliti se koriste za emitiranje, i koriste se za ruralna područja i vrlo udaljena mjesta. Ironično, upravo u ruralnim i od obale udaljenim područjima signal nije dostupan. Da je u pitanju satelit, signal bi bio dostupan na bilo kojem pedlju Zemlje. Štoviše, CNN-ova sugovornika demantira praktična primjena optičkih kablova. Ni udaljeni pacifički otoci ili gradići na rubu arktičkoga kruga ne primaju zvuk, sliku i informaciju preko satelita već putem podvodnih optičkih kablova. Dosad je preko 420 privatnih kompanija bilo vlasnicima mreže optičkih kablova. Taj model mijenja sve veće investiranje Googlea i Microsofta u nove mreže optičkih kablova.

Kaže CNN-ov sugovornik da je budućnost u satelitima. Ako je tako, koja je onda svrha 2.224 satelita koliko ih prema wikipediji već sad u Zemljinoj orbiti ima? Ako se tome pridodaju stotine SpaceX-ovih Starlink satelita s još dodatnih 1.400 ove godine, s ukupno 42.000 satelita tokom jedne decenije, dobije se broj veći od 45.000 satelita koji navodno jesu ili će biti lansirani u Zemljinu orbitu. Uz postojeću mrežu, s tendencijom stalnog polaganja podvodnih optičkih kablova, wikipedijin i SpaceX-ov broj satelita više je nego iluzoran.

Manje od 1% prijenosa ide preko antena (radio), paraboličnih antena/reflektora (tzv. satelitska tv), zrakoplova, solarnih dronova, tornjeva i satelita na visinskim balonima. Drugim riječima, sve je tu – u podmorju, ispod tla, na tlu, i iznad naših glava. Ako je tako, kako je onda moguće daljinski upravljati roverom i helikopterom na Marsu udaljenom od Zemlje 225 milijuna kilometara?

Iluzionisti ne bi bili iluzionistima da iluziju ne stvaraju na principu jako velikih brojeva. Tisućama satelita u Zemljinoj orbiti pridružuju se tisuće satelita u Zemljinoj atmosferi, doznajemo to od Mikea Cassidyja iz projekta Loon. Teško je proizvesti balon da bude dugotrajan i izdržljiv, kaže Cassidy, ali, eto, od lansiranja 1 balona dnevno sad mogu lansirati na desetine balona dnevno, kojima se trajnost produžila do čak 100 dana. Da bi osigurali kontinuiranu internetsku uslugu, nastavlja Cassidy, radi se o složenoj koreografiji, da se tisućama balona upravlja i programira, i to na automatiziran način. Drugi balon dolazi u pravo vrijeme da zauzme mjesto onoga koji je otišao … Za to vrijeme, pretpostavljamo, zračne mase i vjetrovi miruju…

Ogromna će većina ljudi, nažalost, vjerovati u iluzornu sliku satelita i njihov još iluzorniji broj, ne shvaćajući da njihov internet oblak (internet cloud) nije ni u oblaku niti nad oblacima, već njima blizu – u podmorju.

The post Iluzija svemira, 2. dio: SOFIA, Hubble, satelit na balonu, internet u podmorju… appeared first on Blog Đurđice Antolić.

Prije 100 godina jedan je osobiti čovjek imenom Rudolf Steiner svojom vidovitošću mogao promatrati unatrag i unaprijed ljudsku evoluciju. Zanimljivo je da se prema njegovu opisu suvremeni čovjek uopće nije promijenio čak do sadašnjega trenutka u kojemu, iako više nije među nama, snažno odzvanjaju njegove riječi. Pod djelovanjem Arimanske obmane, koja od sredine 15. stoljeća pa nadalje sve intenzivnije djeluje, čovjek je postao krut, okoštao, duboko potonuo u materijalističko praznovjerje. Ljudi današnjice bježe od istine, i ne može im se istina dati u nelakiranom/nepremazanom obliku zato što bi ju oni ismijavali, izrugivali. Jedini točan pogled prema duhovnoj znanosti – je taj da se shvati da sve što je prihvaćeno putem pukog svijeta matematike … ne snabdijeva čovjeka s apsolutnom istinom o univerzumu, već iluzijama. … Moderno obrazovanje treba te iluzije matematičke prirode o univerzumu, mi ih moramo usvojiti, ali moramo znati da su iluzije. Pravi stav prema cijeloj modernoj znanosti je, …, da je njeno znanje iluzija.

Ta ista iluzorna znanost arogantno je definirala čovjeka samo kroz njegovih 5 fizičkih, potpuno ignorirajući postojanje duhovnih osjetila (Tomislav Terzin). Čovjek, držeći se toga uvjerenja, vjeruje samo u ono što vidi očima, ne shvaćajući pritom da upravo ograničena sposobnost oka pomaže Iluzionistima da ga usmjere ka stvaranju krivih predodžbi svijeta. Primjerice, čovjek će stojeći na tračnicama vidjeti da se tračnice u daljini pretvaraju u jednu točku. I to će čovjek olako prihvatiti, ne razmišljajući da je i u toj točki ista razdaljina tračnica kao i na mjestu na kojemu stoji – da se zapravo radi o ograničenoj sposobnost oka i perspektivi. Međutim, i kad to shvati, ta mu spoznaja ne pomaže pri promatranju nebeskih tijela. On će, oslonivši se na fizičko, isključiti duhovno osjetilo, čime isključuje duhovno i organsko jedinstvo s onim na što je fokusirao oko.

I tako, vjerujući jedino u fizička osjetila, čovjek se lako zapliće u mrežu iluzornih teorijâ, poput Velikoga praska i postanka čovjeka od majmuna, dok mu nedostupnom ostaje spoznaja da se i on jednako kao i planet Zemlja razvio iz duhovnoga bića svijeta (Rudolf Steiner).

Kako vrijeme ubrzano odmiče, oni, koji otvaraju svoja duhovna osjetila, ili oni koji makar u pogon uprežu zdravi razum, mogu svjedočiti uspjesima A(h)rimanove vojske koja iluziju koronapandemije, klimatskih promjena i osvajanja svemira uspješno dovodi do vrhunca. Tako će nas – uz zaključavanjâ, mutirajuće viruse i kataklizmičke klimatske promjene kod kojih promjena ne ćemo moći prepoznati gdje počinju prirodne klimatske promjene, a gdje geoinženjering – zasipati i informacijama o tisućama satelita u Zemljinoj orbiti te o slijetanju i naseljavanju ljudi na Mars, gdje će tehnološki vizionar, kako ga se s divljenjem naziva, Elon Musk, izgraditi Samoodrživi grad …

Pritom se gotovo nitko od autorâ ne pita tko je uopće netko poput Elona Muska, koji je ništa drugo doli samo eksponent Iluzionista u kojega se iz ničega upumpava novac samo da bi stvarao i održavao iluziju svemira. Kao što bi rekao Rudolf Steiner: ili u najmanju ruku ne vide iluzorni karakter, ili su previše lijeni da bi isti ispitali (Arimanska obmana); ili u nastavku njegovih riječi: Ne možete željeti ukloniti dugu zato što znate da je ona iluzija svjetla i boje! Nećete ju razumjeti ako ne shvatite njen iluzorni karakter. Ali je isto tako i sa svime što vam daje moderna znanost za vaše maštanje o univerzumu, ona vam daje iluzije i to mora biti prepoznato.

Da bi se mogli uzdignuti iz iluzornog karaktera do istinite realnosti, skidajući i razgolićujući sloj po sloj iluzije, koje je dijelom znanost, povijest i obrazovanje, bez obzira u koju poru našeg života ta iluzija pustila svoje pipke, moramo shvatiti da se iza iluzije-agende krije još moćnija agenda. Naime, neki će se upitati kako u ovom uvodnome tekstu tekstovima koji slijede s namjerom raskrinkavanja iluzije svemira svoje mjesto može pronaći geoinženjering. Iza paravana iluzije osvajanja svemira, centimetar po centimetar, sumanutim tempom, do zadane, a krajnje 2025. godine, ustvari, krije se – osvajanje atmosfere, i uz to osvajanje – uništavanje zatomljene, ali ipak uzdižuće slavenske duše. Da je tome tako, svjedoči dokument Upravljanje vremenom u 2025 (Owning the Weather in 2025), u kojem dokumentu na 11. stranici, slika 3-2. Vojni sustav za operacije modifikacije vremena (The Military System for Weather-Modification Operations) pokazuje da je pod točkom 5. Uzrokovani učinak (Cause Effect) ciljanim mjestom na Zemlji upravo ono što predstavlja nešto, što po mnogima više nije, a u glavama Iluzionista jest – a to je karta bivše Jugoslavije, nad kojom lebdi umjetno proizvedeni oblak koji sjeni Sunce. Ironično, taj je dokument iz 1996. godine, baš iz vremena (nešto prije te godine) kad su, zajedno s ostatkom Balkana, stanovnici ovog malena prostora začeli novi život u nadi i uvjerenju da su konačno stekli vlastitu državu. Na istoj se slici može vidjeti i zrakoplov koji nam, svjedočimo tome, svaki dan i svaku noć, duboko brazda nebo… Sve završava u točki 6. Povratna informacija (Feedback) u kojoj se vidi iz točke 5. učinak s malenog prostora, bivše Jugoslavije, na ostatak Zemlje…

Zašto je tome tako? Možda odgovor leži u sljedećem citatu (možda i u tekstu koji tek slijedi – Iluzija svemira, 3. dio):

… knjiga koju je sastavio ugledni britanski antropozof Richard Seddon, pojavila se u Engleskoj 1993. godine, u vrijeme započinjanja velikih promjena u svijetu, kada su slavenski narodi već uveliko počinjali bivati subjektima Novog svjetskog poretka …

Prvi veliki eksperiment nad Slavenima započeo je Oktobarskom revolucijom, 1917. godine u Rusiji, uvođenjem u društvenu stvarnost te najveće i vodeće slavenske zemlje demonskog materijalizma marksističke utopije … Ostali slavenski narodi bili su posljedično, …, preplavljeni uništavajućim talasima življenja bez duše…

U vakuum u kojem danas prebiva osujećena, zbunjena, slavenska duša nadiru moćni impulsi supermaterijalizma usmjeravani od … grupa, kao što su Bilderbergova grupa, Trilateralna komisija …, sa nizom pomoćnih organizacija u rasponu od Rimskog kluba pa do Rotary kluba… . kojima se smjera postupno slabljenje te konačna eliminacija Slavenstva … Cilj zapadnog okultizma ( i politike) jeste na taj način, onemogućavanje 6. poatlanstke kulturne epohe (slavenske), … ne bi li, naposljetku, čovječanstvo, i Zemlja, postali plijenom Lucifera i Ahrimana...

Richard Seddon, te ostali aktivni članovi … svojim predanim radom … zrcale onu istinsku veličinu evropskog i angloameričkog duha, što hoće da upravi tok svjetske evolucije ispravnim smjerom ka novim, velikim izvorištima buduće (slavenske) planetarne kulture...

Izvor: Uvodna riječ Slobodana Žalice knjizi Na raskršću stoljeća i milenijuma, iz opusa Rudolfa Steinera – uredio Richard Seddon (Richard Seddon, 1993 / Buybook, Sarajevo, 2007)

The post Iluzija svemira, 1. dio: Uvod appeared first on Blog Đurđice Antolić.

Od drevnih naroda – od Hebrejaca, Babilonaca, Egipćana, Nordijaca, Maja, Inka, Hindusa, Navaho Indijanaca – kontinuirano promiče koncept ravne zemlje zatvorene neprobojnom barijerom sve do Pitagore (582.-496. pr. Kr.) koji smatra da je Zemlja kugla u središtu svemira. Ostaje nejasnim kako to da nije prevladao Pitagorin koncept okrugle Zemlje, već će ljudi vjerovati u ravnu Zemlju praktički do 20. stoljeća. Aristotel (384.-322. pr. Kr.) također postavlja Zemlju u središte svemira, a nešto je kasnije Eratosten (276.-194. pr. Kr.) izračunao obujam Zemlje gotovo približan suvremenu izračunu, opet pod pretpostravkom okrugle Zemlje. Kako Aristotelu, dvaput oženjenom, sa stavom da žene imaju manje zuba od muškaraca, nikad nije palo na pamet da otvori ženina usta i pobroji koliko ona zuba ima, tako ni Eratostenu, koji je izmjerio udaljenost Sunca od Zemlje temeljem pretpostavke da je Sunce udaljeno na milijune ondašnjih stadija pa stoga prema Zemlji šalje paralelne zrake, nikad nije palo na pamet da golim okom promatra Sunce kako baca kose zrake. Ptolemej (100.-170.) svoj sustav zasniva na Aristotelevu razmišljanju i na pretpostavci da se Sunce i planeti gibaju oko Zemlje kao nepomičnog središta svemira. Od Ptolemeja i njegova Almagesta, temeljnog astronomskoga priručnika, proći će više od 1.000 godina da se ne će u području astronomije pojaviti ni jedno jedino otkriće. Radi li se ovdje o kronološkome skoku?

Da bi se bolje razumjelo o kakvom bi se kronološkome skoku moglo raditi, pri tome pomažu rezultati dugogodišnjeg istraživanja ruskoga matematičara prof. dr. Anatolija Timofejeviča Fomenka pod nazivom Nova kronologija, koju će kronologiju en.wikipedia okarakterizirati kao pseudoarheološku, pseudopovijesnu i pseudoznanstvenu teoriju. Temeljeni na analizi stotinâ originalnih rukopisa matematičko-statitičkom metodom rezultati su Nove kronologije objavljeni u njegovim knjigama Povijest: Fikcija ili znanost vol.1-4 (History: Fiction or Science). U predgovoru prvoj knjizi Aleksandar Zinovjev kaže da je cijela povijest čovječanstva sve do 17. st. ‘ krivotvorina globalnih razmjera’.

Razmišljajući o kronološkom skoku, odgovor na jedno pitanje od posebne je važnosti: može li se kronološki skok od tisuću godina pronaći izvan Fomenkovih knjiga? U tom slučaju poželjno je pogledati u ovom članku slike dviju nadgrobnih ploča unutar ruševina utvrde u Indiji na kojima piše da su tamo Portugalci sahranjeni 601. i 684. godine, a radi se o prisutnosti Portugalaca u Indiji 1600-tih prema službenom narativu; ili sliku iz filma koji prikazuje ulaz u terminal u San Francisku gdje je na zidu pisalo „Erected AD 896”, što znači „podignuto 896”, poslije promijenjeno u 1896.; ili sliku zgrade Galleria Umberto u Napulju, na kojoj je pisalo „Anno DCCCXC” – „godina 890”, poslije promijenjeno u MDCCCXC ili 1890.

Ali, vratimo se Ptolomeju.

Kronologija povjesničara Josepha Justusa Scaligera (1540.-1609.) smješta Ptolemejev Almagest u razdoblje 138.-161.godine, iako je njegov stil savršeno tipičan za znanstvena djela kasnog srednjega vijeka, odnosno za razdoblje 15.-17. st. Povjesničar astronomije Gerald J. Toomer (rođ. 1934.) kaže da je ekstremno teško otkriti kako je Almagest iz 2. st. imao utjecaja na srednji vijek. Američki znanstvenik Robert Newton (1919.-1991.) kaže u svojoj knjizi Zločin Klaudija Ptolemeja (The crime of Cladius Ptolemy) da Almagest nije mogao biti sastavljen u 137. g. jer fabricirani podaci pripadaju nekom drugome razdoblju. Očito je postojala potreba da se Almagest smjesti u neko ekstra razdoblje ili vrati natrag u vrijeme grčkoga astronoma Hiparkusa (190-120. pr. K.)..

Grčka plemkinja Ana Komnena (1083.-1153/54.) u svojoj knjizi Alexiad piše da u antici nema novih otkrića. Spominjući Endoxusa, Platona, Manethona, ona piše da ondašnji astronomi nisu znali napraviti horoskop niti promatrati zvijezde, iako nas Scaliger želi uvjeriti kako se to sve znalo u staroj Grčkoj. Ako je poznato, tumači dalje prof. dr. Fomenko, da je simbolizam konstelacija zvijezda prihvaćen u razdoblju od 11. do 12. st., onda bi tvrdnja Ane Komnena mogla biti točna. Dalje se možemo upitati kako to da Ana Komnena ne spominje ni Polemeja niti Hiparkusa dok govori o astronomima koje ona smatra antičkima. Ona spominje poznatog Egipćana iz Aleksandrije koji je znao prioricati budućnost. Povijest astronomije poznaje jednog jedinoga astronoma iz Aleksandrije poznatog pod imenom Ptolemej od Aleksandrije. Kad se Alexiad dovede u suodnos sa Scaligerovom kronologijom koja smješta Ptolemeja u 2. st., a Ana Komnena je živjela u 12. st., nameće se pitanje postoji li tu kronološki skok od 1.000 godina?

Crtež iz 1666. godine prikazuje Klaudija Ptolomeja (stoji lijevo između dviju muza) i tri poznata srednjovjekovna kartografa; Gerardusa Mercatora (sjedi u sredini), Jodocusa Hondiusa i Willema Blaeua (sjede s desne strane). “Povjesničari sugeriraju“, piše Fomenko, “da su ovi likovi (Ptolomej i tri kartografa XVI-XVII. stoljeća) odvojeni jedan od drugoga nekih 1300-1400 godina“. Ostaje nejasnim zašto Ptolomej na vrhu nosa ima naočale kad je poznato da je prve naočale izradio Salvino D’Amate 1284. godine u Italiji. Je li slikar 17. stoljeća mogao poznavati osobu koja je živjela 1300-1400 godina prije njega da bi je mogao portretirati?

Za Nikolu Kopernika izvješće Michaela Maestlina (1550.-1631.) sadrži podatak da je Kopernik rođen 19. veljače 1473. godine u 4:48 sati, a poznato je da minute na satovima nisu postojale u 15. st.

Složimo li se s Kopernikovim biografima, poput Scaligera, nastavlja dalje prof. dr. Fomenko, da je njegov astronomski rad bio prikriven cijelog njegova života, postavlja se pitanje kojim se astronomskim instrumentima služio Kopernik? A najčešće se služio triquetrum-om ili parallax instrumentom koji se uglavnom naziva Ptolemejevim rulerom, a s obzirom da je Ptolemej portretiran s istim tim instrumentom, nameće se pitanje jesu li onda Ptolemej i Kopernik bili suvremenicima?

Još jedna u nizu neobičnosti jest ta da nema ni jednoga Kopernikova pisma koje bi on bio mogao uputiti astronomima svoga vremena ili oni njemu. Stoga, je li moguće da je heliocentrični koncept nastao krajem 16. i početkom 17. st.? Zatim, glavno njegovo djelo O vrtnji nebeskih krugova (De revolutionibus orbium coelestium) objavljeno 1543. g. na sam dan njegove smrti, a ne za života, neki smatraju da je razlogom jer se bojao crkvenoga progona, koji će progon tek uslijediti 1616. godine kad kopernikansko naučavanje biva proglašeno heretičkim i knjige će se, uključujući i Keplerove, nalaziti na listi zabranjenih sve do 1835. godine.

S obzirom da je Kopernikova kozmologija zabranjena, a knjige oduzete radi korekcije, teško je vjerovati da je autentična verzija iz navodne 1543. godine preživjela do danas. Ona je potpuno prekrojena u 17.st. i objavljena sa starim nadnevkom nakon što je uništen original.

Ako je Johan Kepler (1571.-1630.) imao udjela u promoviranju Kopernikova naučavanja, nameće se pitanje je li možda Kepler (Kepler + nik → Keplernik→ Kopernik ?) bio editorom ili čak koautorom Kopernikova opusa? Ako jest, radi li se tu o kronološkome skoku od cca 100 godina, pita se prof. dr. Fomenko.

Nije poznato kad je točno prevladao heliocentrični sustav. Čini se da su i jedan i drugi koncept koegzistirali sve do, možda, 1930.-ih. Dokaz za to vidimo u knjigama poput Zetetička kozmogonija (Zetetic Cosmogony) Thomasa Winshipa iz 1899., Zemlja nije planet (Terra Firma) Davida Wardlawa Scotta iz 1901., Kraljevi svrgnuti s prijestolja (Kings Dethroned) Gerarda Hicksona iz 1922. godine i drugima. Članak objavljen u novinama The Cook County Herald iz 1900. godine koji se može pronaći na stranici Kongresne knjižnice (Library of Congress) pod naslovom Kaže zemlja je okrugla, izvješćuje kako je „gospodin John Gorst, pročelnik Britanskog ministarstva za obrazovanje, izložen prijetnji gospodina Ebenezera Breacha i drugih poreznih obveznika grada Portsmoutha u Ujedinjenome Kraljevstvu da će biti optužen za prokletu i heretičku doktrinu da je Zemlja okrugla… Ebenezer i njegovi prijatelji znaju, naravno, da je Zemlja ravna kao palačinka“. U časopisu Hawaiian gazette iz siječnja mjeseca 1907. godine, u članku pod naslovom Je li ova karta svijeta napravljena deset stoljeća prije (Was This World Map Made Ten Centuries ago?), objavljena je stara budistička karta, otkrivena u Bubbhist hramu u Japanu, a koja prikazuje ravnu Zemlju s nama nepoznatim kontinentima izvan antarktičkog prstena. U časopisu Popular Science, iz kolovoza 1931. godine, istraživač Auguste Piccard izjavljuje da je Zemlja izgledala kao ravan disk prevrnutoga ruba nakon što se u balonu popeo na visinu od 16 km…

Prijeloman trenutak, ipak, nastupa krajem 19. i početkom 20. st. Naime, 1887. godine A. A. Michelson i E. W. Morley poput drugih su znanstvenika bili opsjednuti eterom. Michelson-Morleyev pokus bio je namijenjen utvrđivanju relativne brzine gibanja Zemlje u odnosu na eter kojim se šire valovi svjetlosti. Dvojica su znanstvenika, u želji da detektiraju eter, ponavljali pokus iznova i iznova, i uvijek su dobivali isti rezultat koji je pokazivao da se Zemlja ne kreće kroz svemir već da miruje. Krivo će interpretiranje ovog pokusa dovesti do opće prihvaćenog zaključka da eter ne postoji. Proći će 15 godina da na predavanju na Sveučilištu Leiden Einstein prizna da eter postoji, ali šteta je već bila učinjena i znanost će krenuti u suprotnome smjeru. Einsteinovo će priznanje zanemariti i znanost  i Einsteinov biograf Roland W. Clark (Einstein: The Life and Times, 1971). Michelson-Morleyjev pokus u zaborav će baciti Einsteinov govor na Sveučilištu Kyoto u Japanu 1922. godine pod naslovom “Kako sam stvorio teoriju relativnosti” kojom prilikom će dati proturječnu izjavu: “Od tada sam počeo vjerovati da se kretanje Zemlje ne može otkriti nikakvim optičkim instrumentom, iako se Zemlja okreće oko Sunca” (Physics Today, Aug 1982).

Prije postojanja bilo kakva dokaza o obliku Zemlje, programiranje je počelo još 1912. osnutkom filmske kompanije Universal Pictures s rotirajućim globusom na početku svakog filma koji gledamo više od sto godina. 1946. godine admiral Richard E. Bird  predvodi operaciju Visoki skok (Highjump), ekspediciju na Antarktik. Kaže se da su otišli tamo da bi istražili mogućnost uspostavljanja vojnih istraživačkih baza. Tvrde da su za to vrijeme mapirali obalu Antarktika. 1955. slijedi proširenje prve operacije, sad pod nazivom Duboko zamrzavanje (Deep Freeze). 1958. osnovana je NASA, a Antarktički će sporazum uslijediti 1959. godine kojim će sporazumom Antarktik postati zabranjenom zonom civilnom stanovništvu. Zašto? Što se to ne smije znati o Antarktiku? 1962. odvija se operacija vrlo simbolična naziva za zatvoreni svijet Akvarij (Fishbowl) tijekom koje su se ispaljivale nuklearne rakete ravno prema gore, navodno da bi se testiralo Zemljino magnetsko polje. Iste 1962. godine J. F. Kennedy održava svoj poznati govor Odlučili smo ići na Mjesec. Od Lunar Orbiter One, preko Apollo 8 i 11, u razdoblju od 1966.-1972. šalju se slike Zemlje iz dobokoga svemira, završno s najpoznatijom među njima, opet znakovita imena za sićušni planet, Plavoga klikera (Blue Marble). Nepoznatim ostaje podatak jesu li se na Mjesec spustili prije ili poslije lunarnih valova koje je valove ili energetsko pulsiranje Mjeseca snimila nekolicina nezavisnih istraživača neba? Izgleda da ni Mjesec nije ono što nam je o njemu rečeno. Kakogod bilo, NASA je “dokazala” da je Zemlja okrugla i s tim bi rasprava o ravnoj Zemlji bila završena da NASA ne postavlja na internet deklasificirane dokumente u kojima sasvim drugu priču priča.

Ravna zemlja u dokumentima agencijâ američke vlade

U 18 odabranih dokumenata, NASA-inih 13, CIA-inih 2 i ARL-ovih 3, iz razdoblja od 1948-2010 – prikazanih kronološki i slikom naslovnice i stranice s koje se preuzima citat – vidljivo je korištenje modela ravne, nerotirajuće Zemlje i nepokretne atmosfere. Ti dokumenti kruže internetom i ljudi postavljaju pitanje zašto, primjerice, NASA koristi model ravne, nerotirajuće Zemlje ako ona to nije. Kakav odgovor na to pitanje daju stručnjaci možete pročitati ovdje.

(1) CIA-RPD80-00809A000600231031

U dokumentu ruskih astrofizičara iz 1948. godine pod naslovom “Vanjsko gravitacijsko polje i oblik fizičke površine zemlje” (Outer Gravitational Field and Shape of the Physical Surface of the Earth), koji je CIA deklaficirala 2011. godine pod naslovom Znanstveno – Mjerenje Zemlje (Scientific – Earth Measurement), na 4. stranici piše:

„Potencijal stvarne Zemlje (…) možemo smatrati poznatim (…) na svim točkama fizičke površine; ali se ne može odrediti u svim drugim točkama prostora bez znanja o obliku Zemlje…” (…) „Ali budući da oblik Zemlje nije poznat, prave su koordinate ovih točaka (…) nama nepoznate.“ – („We can regard the potential of the real earth (…) as known (…) at all points of the physical surface; whereas it is not determinable at all other points of space without knowledge of the shape of the earth …“(…) „But since the shape of the earth is not known, the true coordinates of these points (…) are unknown to us.“)

(2) CIA-RPD86-00513R001343720008-3

Dokument ruskih astrofizičara iz 1957. godine po naslovom “Istraživanje rasipanja svjetlosti u Zemljinoj atmosferi” (Investigation of Light Scattering in the Earth’s Atmosphere) koji je CIA deklasificirala 2000. godine. Na stranici označenoj kao “kartica7/21” (Card7/21) piše:

“Disertacija sadrži određenu formulu svjetloće neba, uzimajući u obzir samo svjetloću prvog reda i izvedenu na pretpostavci „ravne“ Zemlje te dajući neke zaključke izvedene na temelju ove formule.” – (“The dissertation contains a certain formula of the brightness of the sky, taking into consideration only the brightness of the first order and derived on the assumption of a „flat“ Earth and giving some conclusions derived on the basis of this formula.“)

(3) NASA TN D-645 (1965)

U dokumentu iz 1961. godine, pod naslovom “Izračun kompenzacije vjetra u lansiranju nenavodećih raketa” (Calculation of Wind Compensation for Launching of Unguided Rockets) u poglavlju Simulacija putanje (Trajectory Simulation) piše:

“Uz gore navedene zahtjeve, ova simulacija pretpostavlja vozilo sa šest stupnjeva slobode i aerodinamičkom simetrijom u kotrljanju, a položaj projektila u prostoru izračunat je u odnosu na ravnu nerotirajuću Zemlju.” – (In addition to the above requirements, this simulation assumes a vehicle with six degrees of freedom and aerodynamic symmetry in roll and the missile position in space is computed relative to a flat nonrotating earth.”)

(4) NASA-CR-62898 (1965)

Dokument pod naslovom “Atmosferske oscilacije” (Atmospheric Oscillations) navodi na 10. stranici da „Model često korišten je onaj ravne, nerotirajuće Zemlje.“ – (A model frequently used is that of a flat, nonrotating earth.“)

(5) NASA TN D-6218 (1971)

Dokument pod naslovom “Metoda za smanjenje osjetljivosti optimalnih nelinearnih sustava do nesigurnosti parametara” (A Method for Reducing the Sensitivity of Optimal Nonlinear Systems to Parameter Uncertainty), u poglavlju Numerički primjer, Izjava o problemu – (A Numerical Example, Problem Statement), na 12 stranici navodi da su „napravljene sljedeće idealizirane pretpostavke: (1 …), (2) ravna, nerotirajuća Zemlja (…)“ – „The idealizing assumptions made are the following: (1 …), (2) A flat, nonrotating earth (…)“

(6) NASA TM X-2514 (1972)

Na 2. stranici dokumenta pod naslovom “Određivanje kuteva napada i bočnog klizanja prema radarskim podacima i stabiliziranoj platformi” (Determination of angles of attack and sideslip from radar data and roll-stabilized platform) stoji: „Metoda je, međutim, ograničena na primjenu gdje se može pretpostaviti ravna, nerotirajuća Zemlja.“ – („The method is limited, however, to application where a flat, nonrotating earth may be assumed.“)

(7) NASA CR-3073 (1978)

“Istraživanje slijetanja zrakoplova na polja s promjenljivim vjetrom” (Investigation of Aircraft Landing in Variable Wind Fields) navodi na 6. str: “Model putanje zrakoplova korišten u ovoj studiji izveden je na osnovi sljedećih pretpostavki: a) Zemlja je ravna i nerotirajuća, b) …” (“The aircraft trajectory employed in this study was derived based on the following assumptions: a) The earth is flat and non-rotating, b) …”)

(8) NASA TM-81238 (1980)

“Matematički model CH-53 helikoptera” (A Mathematical Model of the CH-53 Helicopter) iz 1980. godine navodi na 17. stranici da se “jednadžbe kretanja helikoptera … odnose na ravnu, nerotirajuću Zemlju“. (“The helicopter equations of motion … with respect to a flat, nonrotating earth.”)

(9) NASA Technical Paper 2768 (1987)

U “Korisničkom priručniku za LINEAR, Fortran-ov program za izvođenje linearnih modela zrakoplova” (User’s manual for LINEAR, a FORTRAN Program ti Derive Linear Aircraft Models) na 12. stranici piše: “U okviru programa, nelinearne jednadžbe kratanja uključuju 12 stanja koja predstavljaju krutu letjelicu koja leti iznad ravne, nerotirajuće Zemlje“ (“Within the pogram, the nonlinear equations of motion include 12 states representing a rigid aircraft flaying in a stationary atmosphere over a flat nonrotating earth.”). Na 15. stranici također piše “dinamiku leta krute letjelice koja leti u nepokretnoj atmosferi iznad ravne, nerotirajuće Zemlje” (“… flight dynamics of a rigid aircraft flying in a stationary atmosphere over nonrotating earth.).

(10) NASA TM-100996 (1988)

Na 4. stranici dokumenta “Ispitivanje leta zrakoplova V/STOL kako bi se identificirale aerodinamične mogućnosti” (Flight Testing a V/STOL Aircraft to Identify a Full-Envelope Aerodynamic Model) piše: “Za probleme sa zrakoplovima, stanje i mjerni modeli zajedno predstavljaju kinematiku krutoga tijela za opisivanje kretanja iznad ravne, nerotirajuće Zemlje” (For aircraft problems, the state and measurement models together represent the kinematics of a rigid body for describing motion over a flat, nonrotating Earth.”).

(11) NASA Reference Publication 1207 (1988)

“Izvedba i definicija linearnog modela zrakoplova” (Derivation and Definition of a Linear Aircraft Model) dokument je koji se najviše prenosio intenetom, a odnosi se na “… zrakoplov konstantne mase koji leti u stacionarnoj atmosferi iznad ravne i nerotirajuće zemlje” (… aircraft of constant mass flying over a flat, nonrotating earth.).

(12) NASA Contractor Report 186019 (1991)

“Model Zrakoplova za AIAA-ov test za kontrolne uređaje” (An Aircraft Model for the AIAA Controls Design Challenge) na 11. stranici kaže: “Nelinearne jednadžbe kretanja korištene u ovome modelu opće su jednadžbe od 6 stupnjeva slobode koje predstavljaju dinamiku leta krutog zrakoplova koji leti u nepokretnoj atmosferi iznad ravne, nerotirajuće Zemlje”. (“The nonlinear equations of motion used in this model are general six-degree-of-freedom equations representing the fligh dynamics of a rigid aircraft flying in a stationary atmosphere over a flat, nonrotating Earth.”)

(13) NASA Technical Memorandum 104330 (1997)

Na 8. stranici “Predviđenih performansa SR-71 zrakoplova pojačanog potiskom s vanjskim korisnim opterećenjem” (Predicted Peformance of a Thrust: Enhanced SR-71 Aircraft with an External Payload) piše: “Jednadžbe digitalne simulacije performansi kretanja koriste četiri pretpostavke, (…) neturbulentna atmosfera, (…) i nerotirajuću Zemlja” (The DPS equation of motion use for assumptions (…) nonturbulent atmosphere, (…) and nonrotating Earth.”).

(14) Army Research Laboratory ARL-TR-2156 (2000)

U dokumentu Vojnog istraživačkog laboratorija (ARL Army Research Laboratory) Mjerenje gubitka putanje u šumovitom okruženju pri VHF valovima (Path-Loss measurements in a Forested Environment at VHF) na 10. stranici piše da su “očekivani gubici u prijenosu u decibelima na ravnoj Zemlji dani u …” (The expected transmission loss in decibels over a flat earth is given by …”),

(15) Army Research Laboratory ARL-TR-2352 (2001)

Dokument “Širenje elektromagnetnih polja nad ravnom Zemljom” (Propagation of Electromagnetic Fields Over Flat Earth) osim što u naslovu sadrži pojam ravne Zemlje, u opisu slike 6. i 7. piše: “Usporedba glavnih polja od idealnog dipola orijentiranog okomito i vodoravno do homogene ravne Zemlje.” (Comparison of principal fields from an ideal dipole oriented perpendicular and hoizontal to a homogeneous flat earth”.)

(16) NASA TP-2002-210718 (2002)

U dokumentu “Rezultati testa leta za procjenu stabilnosti i kontole za zrakoplov SR-71 s eksterno postavljenim eksperimentom” (Stability and Control Estimation Flight Test Results fo the SR-71 Aircraft With Extenally Mounted Experiments) na 10. i 11. stranici piše: Ove jednadžbe pretpostavljaju kruto vozilo i i ravnu, nerotirajuću Zemlju.”(“These equations assume a rigid vehicle and a flat, nonrotating Earth.”)

(17) NASA 20060053337 – oznaka dokumenta u pdf (2006)

Dokument iz 2006. godine pod naslovom Pojedinačni kut putanje u optimalnom vremenu uspinjanja zrakoplova u dvodimenzionalnom polju vjetra (Singular Arc Time-Optimal Climb Trajectory of Aircraft in a Two-Dimensional Wind Field) navodi da “… je putanja leta strogo ograničena u vertikalnoj ravni na nerotirajućoj, ravnoj Zemlji“(“… the flight trajectory is strictly confined in a vertical plane on a non-rotating, flat earth.”)

(18) Army Research Laboratory ARL-TR-5118 (2010)

U dokumentu “Dodavanje tekućeg tereta ny putanju 6-DOF rotirajućeg pojektila” (Adding Liquid Payloads to the 6-DOF Trajectory od Spinning Pojectiles) na 1. stranici piše: “Model krutog projektila 6-DOF koristi se za pedviđanje dinamike projektila u letu. Ove jednadžbe petpostavljaju ravnu Zemlju.” (A 6-DOF rigid projectile model is employed to pedict the dynamics of a projectile in flight. These equations assume a flat Earth.”)

Usporedba sadržaja NASA-inih stranica, nasa.gov, NASA tv, NASA Live, ispunjenih slikama okrugle Zemlje, sa sadržajem citiranih dokumenata ispunjenih jednadžbama temeljenim na modelu ravne Zemlje, navodi na zaključak da postoje dva paralelna i suprotna koncepta. Koji je od njih manipulativan, a koji stvaran? Je li manipulativni onaj za široke narodne mase, a stvarni za usku znanstvenu zajednicu? Na pitanje kakva je oblika Zemlja, nadmoćna će većina odgovoriti da je okrugla i da su za to dokazom slike Zemlje iz svemira. Kako zapravo nastaju te slike i što je, primjerice, NASA-in teleskop Hubble, pogledajte u članku pod naslovom „Iluzija svemira, 2.dio: SOFIA, Hubble, satelit na balonu, internet u podmorju…”

The post Ravna zemlja u ruskim, vojnim, CIA-inim i NASA-inim dokumentima appeared first on Blog Đurđice Antolić.