Ni globalno zatopljenje niti emisija CO₂ nisu opasnost za Zemlju. Za nju je najveća opasnost dosluh i sprega WEF-a (World Economic Forum / Svjetski ekonomski forum), UN-a, UN-ova IPCC-a (Intergovernmental Panel for Climate Change / Međunarodno tijelo za klimatske promjene), vladâ i prikrivenih programa vojno-industrijskoga kompleksa povezanih s klimatskim geoinženjerstvom i pametnim oružjem protiv kojega nema obrane, sve u svrhu depopulacije stanovništva i uvođenja totalitarizma pod lažnom parolom spašavanja Planeta. Dok ove organizacije sprovode svoj plan, dotle većina ljudi, neinformirana i posve obmanuta, fokusirana na strah od virusa, ne shvaćajući da joj još veća opasnost prijeti s neba, gleda samo u obalu ne vidjevši pritom da uz obalu postoji ogroman ocean.

Globalno zatopljenje – davno smišljena agenda

Godine 1976., deset godina prije pogibije, na pitanje novinara kako će svijet izgledati za 25 godina, švedski je premijer Olof Palme odgovorio da će 2000. godine biti najveća prijetnja globalno zatopljenje, i to je rekao baš u trenutku kad su svi govorili o padu temperature i nagovješćivali ledeno doba. Otkud onda takva informacija Palmeu, i to toliko godina unaprijed? Pa naravno, igrao je tenis s Bertom Bolinom, profesorom meteorologije, osnivačem IPCC-a, međuvladina tijela za klimatske promjene, koje će tijelo biti osnovano tek dvanaest godine poslije, točnije 1988. godine. Usput, Bolin je Palmeu dao dobar savjet, da će, u Švedskoj, državi s izrazito visokim porezom, kao novi mu izvor prihoda najbolje poslužiti porez na CO₂ …

Da bi bolje razumjeli kriminalnu agendu tzv. održive svjetske ekonomije, koje je dijelom i tamna priča iza globalnoga zatopljenja, moramo se vratiti u daleku 1798. godinu kad je Thomas Robert Malthus, matematičar i župnik, u svome Eseju o Principima stanovništva napisao da je kapacitet stanovništva toliko superiorniji u odnosu na kapacitet zemlje da proizvede osnovne potrebe za čovjeka da prijevremena smrt mora u nekom obliku ili drugačije posjetiti ljudsku rasu. Na Malthusovim će se Principima nadahnjivati neodarwinizam i eugenika.

Od Malthusa do neo-Malthusianskog Rimskoga kluba, koji je osnovao David Rockefeller, proći će 170 godina da bi se Malthusovi Principi počeli ubrzano ostvarivati. Ključni organizator nultog porasta stanovništva, kanadski naftaš, Maurice Strong, povjerenik Rockefellerove Fondacije i podtajnik UN-a 1971. godine, izmislio je rastezljiv termin održivog razvoja i bio propagatorom znanstveno neutemeljene teorije da ljudskom rukom stvorena emisija iz automobila, termoelektrana i poljoprivrede uzrokuje dramatičan porast globalne temperature. Kao predsjedavajući na 1972 Earth Day UN Stockholm Conference, Strong je ne samo promovirao smanjenje stanovništa i snižavanje životnog standarda da bi se spasio okoliš već i vidio jedinu nadu za planet u kolapsiranju industrijalizirane civilizacije. Suosnivač Rimskoga kluba, dr. Alexander King, u svojoj će knjizi Prva globalna revolucija (The First Global Revolution) napisati da je stvarni neprijatelj čovječanstva ono samo, a 2015. godine Joachim Schnellnhuber, iz Potsdam Instuta za istraživanje klimatskih promjena, izjavit će da je procjena kapaciteta planeta ispod jedne milijarde ljudi.

IPCC i Pariški sporazum

Dr. Shiva Ayyadurai, znanstvenik sa MIT-a (Massachusetts Institute of Technology), na jednostavan i svakome razumljiv način objašnjava kako je Pariški sporazum strukturiran. Onaj tko ga podržava, morao bi se upitati koji je to makar i jedan koristan razlog kojim bi se moglo opravdati davanje potpore zagađivanju okoliša i uvođenju poreza na CO₂. Proizvođači tijekom proizvodnoga procesa ispuštaju CO₂ u atmosferu. Tako je bilo prije Pariškoga sporazuma, a tako je i poslije njega. Do 2030. godine proizvođači će, uključujući najveće zagađivače, Kinu i Indiju, i dalje proizvoditi, zagađivati okoliš bez ikakvih sankcija, svoje će proizvode prodavati kupcima, a i jedni i drugi će, neki izravno, drugi kroz cijenu proizvoda, platiti određenu pristojbu IPCC-u u obliku tzv. carbon credit-a što omogućava IPCC-u zaradu u miljardama dolara. A Pariški je sporazum ništa drugo već IPCC-jev instrument. Vlada je SAD-a bila potaknuta od strane IPCC-a kreirati Zeleni fond (Green Fund) i u njega uplatiti 100 milijardi dolara. Mnoge zemlje nisu htjele pristati na ovo, onda su osmislili  tzv. savjetnike u svih 195 zemalja. Novcem iz Zelenog fonda plaćaju se savjetnici i drugi utjecajni ljudi i organizacije unutar zemalja da bi one bile članicama Pariškog sporazuma.

Trump je shvatio „IPCC-jevu“ agendu da koristi vladu SAD-a i novac američkih poreznih obveznika za svoje ciljeve te je stoga izvukao SAD iz Pariškoga sporazuma, a Biden je, vrativši SAD pod njegovo okrilje, otvorio širom vrata Bijele kuće Klausu Schwabu i njegovoj ekipi.

Zeleni je fond, kaže dr. Ayyadurai, koruptivni fond. Kao jedan od primjera navodi Jairama Ramesha, indijskoga ministra, koji je u početku tvrdio da je s Himalajama sve u potpunome redu i da tamo nema topljenja leda, da bi najednom promijenio priču govoreći da se na Himalajama led topi. Ako se led topi na Himalajama i Arktiku, pa će porasti razina oceana i mora, zašto je onda Barack Obama kupio kuću vrijednu 15 milijuna dolara na samoj obali oceana? Godine 2030. postojat će vrlo limitirani set carbon credit-a. Zbog te će limitiranosti cijene carbon credit-a divlje rasti, a ljudi koji ih posjeduju postat će multimilijarderima, poput Ala Gorea, glavnog Bidenova lobista klimatskih promjena, koji je bio u upravnom odboru jedne ili dviju kompanija koje posjeduju softver za praćenje upravo carbon credit-a.

I za pisca i geopolitičkog analitičara, Williama Engdahla, IPCC-ijeva politička agenda temelji se na lažnoj znanosti i koruptivnim klimatskim modelatorima. Legitimna znanstvena debata esencija je stvarne znanosti, ali za UN-ov IPCC ona nije samo ništa drugo doli završena , već je i ignoriranja vrijedna peticija 31.000 američkih znanstvenika (The Global Warming Petition Project), u kojoj peticiji stoji: Ne postoji uvjerljiv znanstveni dokaz da od strane čovjeka ispuštanje ugljikova dioksida, metana ili drugih stakleničkih plinova uzrokuje ili će, u doglednoj budućnosti, uzrokovati katastrofično zagrijavanje Zemljine atmosfere i poremetiti Zemljinu klimu. Štoviše, postoji bitan znanstveni dokaz da porast ugljikova dioksida u atmosferi daje puno korisnih učinaka na biljni i životinjski okoliš Zemlje.

Australski IT stručnjak i nezavisni istraživač, John McLean, dao je detaljnu analizu IPCC-jeva klimatskog izvješća. Ustanovio je da je HadCRUT4 primarno skup podataka koji koristi IPCC da bi iznio dramatične tvrdnje o čovjekom uzrokovanu globalnome zatopljenju kojim može opravdati zahtjeve za bilijunima dolara u borbi protiv klimatskih promjena. Također, McLean ukazuje na stravične greške u HadCRUT4, pa kaže da je to učinjeno vrlo nemarno i amaterski, na razini studenta prve godine fakulteta.

Klimatske promjene prirodni su procesi

Prof. Fred Goldberg, švedski znanstvenik, klimatski analitičar i praktičar vrlo široka spektra, temom se globalnog zatopljenja počeo baviti još 2005. kad mu je postalo čudno da je u sklopu računa za struju Švedska uvela porez na ugljikov dioksid iako koristi samo nuklearnu ili hidroenergiju. U jednoj od IPCC-jevih publikacija objavljena je krivulja kretanja temperatura u posljednjih 1.000 godina nazvana Hokejska palica. Do unatrag 100 godina krivulja je bila na istoj razini, a onda se strelovito počela penjati. To je uznemirilo prof. Goldberga jer krivulja nije prikazivala srednjovjekovno toplo razdoblje u vikinško doba, niti malo ledeno doba koje je trajalo od druge polovice 17. sve do početka 18. stoljeća. Kanađanin, koji po struci nije bio klimatolog, već pojedinac kojemu je ležala statistika i računalstvo, detaljno je analizirao pozadinu svega i dokazao da je Hokejska palica bila prijevara jer je sadržavala lažirane i podvostručene mnoge podatke.

Kad je klima toplija, u atmosferi je više ugljikova dioksida, a kad je hladnija, u atmosferi ga manje ima. To znači da je upravo obrnuto od onoga što nam se uporno tvrdi. Količina CO₂ posljedicom je klimatskih uvjeta. Topljivost CO₂ u oceanu ovisi o temperaturi vode. Ako je voda hladna, apsorbirat će se više ugljikova dioksida. Ako je voda topla, CO₂ odlazi u atmosferu. Radi se o 90 gigatona ugljikova dioksida koji svake godine kruži u prirodi.

Na Tihome oceanu vlada pacifička dekadna oscilacija – PDO (Pacific Decadal Oscillation). Mijenja se u prosjeku svakih 20-30 godina, a može trajati i kraće razdoblje. Na temelju topografskih podataka površine zajedno s drugim oceanskim i atmosferskim podacima, znanstvenici znaju jesmo li u negativnoj (hladnoj) ili pozitivnoj (toploj) fazi. Satelitsko praćenje promjena na oceanskoj površini pomaže znanstvenicima u identificiranju klimatskih trendova i poboljšanju vremenskih prognoza. To znači da na Tihome oceanu vlada šezdesetogodišnji ciklus tijekom kojega on čak 30 godina kruži u negativnom smjeru, tj. u smjeru kazaljke na satu, potom u pozitivnom, suprotnom od kazaljke na satu. Na Arktiku se led ne topi zato što je klima toplija. Led ne otapa topao zrak, već topla voda.

Od 1977. do 2008. kroz Beringov prolaz u Arktički ocean dotjecala je topla voda jer je PDO bio pozitivan. Zato se količina leda smanjivala. 2008. godine PDO se promijenio i godinu poslije, ledeni pokrov na Arktičkom oceanu bio je metar deblji nego prethodne godine. Stalno tvrde kako je na Arktiku sve manje leda, što nije istina, i u svezi s Arktikom kola mnogo krivih podataka. Cilj je prestrašiti ljude da su krivi za klimatske promjene i topljenje leda, što opet nije istina. Ako netko ustvrdi da su ljudi krivi za klimatske promjene, političari će mu dati više novca za istraživanje. Na Antarktiku znanstvenici iz ruske baze bušili su do samoga dna led koji se stvarao 6.000 godina. Uz pomoć izotopa kisika O18 može se vidjeti kolika je bila temperatura kad je na Antarktiku pao snijeg. Vide se ledena, međuledena doba, i njima pripadajuće temperature. To što se događa danas nije drukčije od onog što se događalo prije. Klimatske se promjene događaju, ali ih ne uzrokuju ljudi već prirodni procesi – ističe prof. Goldberg.

Staklenički učinak CO₂ samo je 1%, a 95% vodena je para!

Prosječna je količina vodene pare u atmosferi 30.000 dijelova na milijun, a ugljikova dioksida 395. U atmosferi ima gotovo sto puta više vodene pare, a staklenički učinak CO₂ obuhvaća samo 1% ukupnoga, a vodene pare 95%. Dakle, količina CO₂ koju emitira čovjek toliko je mala da nema mjerljivog učinka. Količina CO₂ nastala izgaranjem fosilnih goriva samo je 4% od njegove ukupne količine. Čovjekov utjecaj na klimu iznosi samo 4% od ukupnih 1%, a to je tako malen broj da se ne može izmjeriti. Ali te važne činjenice zanemaruju znanstvenici koji djeluju unutar IPCC-a.

Sunce također upravlja našom klimom. Kad je Sunce vrlo aktivno, tada imamo manje oblaka. Kad je Sunce manje aktivno, povećava se količina oblaka. Oblaci blokiraju Sunčevu svjetlost i tako hlade Zemlju. Ako se količina oblaka poveća za 1%, Zemlja će se ohladiti za jedan stupanj, i obrnuto. Ako se količina oblaka poveća za 4%, nastupit će ledeno doba. Dovoljno je da se temperatura smanji za 4% da bi nastupilo ledeno doba. Astrofizičari, koji proučavaju Sunce i njegove cikluse, uvidjeli su da različiti ciklusi pokazuju kako je Sunčeva aktivnost vrlo slaba. Čeka nas isti scenarij koji se dogodio u drugoj polovici 17. stoljeća, odnosno malo ledeno doba. U sljedećih 25-30 godina ući ćemo u hladno razdoblje. Dva su tome razloga: aktivnost Sunca ulazi u slabiju fazu, i PDO u Tihom oceanu je negativan i ne nosi toplu vodu na Arktik pa će se ondje povećati količina leda i Sjeverna će se polutka hladiti. Umjesto da se bave ugljikovim dioksidom, koji ne samo da pospješuje proizvodnju hrane i biljkama ga treba triput više nego što ga u atmosferi sada ima, političari bi trebali puniti silose žitaricama, upozorava prof. Fred Goldberg.

„Net Zero Carbon“ – zašto baš do 2050. godine?

Umjesto silosa punih žitarica, političari, odnosno lobisti globalnog zatopljenja do 2050. godine žele postići Net Zero Carbon ili CO₂ neutralnost kako bi se izbjegao porast prosječne globalne temperature. Da mogu govoriti, što bi o CO₂ neutralnosti rekle biljke? Ljudi izdišu CO₂, biljke ga udišu. I čovjeku i životinji nezamisliv je život bez biljaka. Strašiti ljude prekomjernom emisijom CO₂, plinom života, suluda je ideja. Ono što promotore globalnoga zatopljenja treba brinuti to su opasne i štetne tvari stvorene geoinženjeringom i opasne i štetne tvari koje izlučuje industrija u atmosferu, vodu i zemlju, pritom ne poduzimajući ništa da se to smanji ili anulira. Primjerice, na čistom ugljenu (clean coal) kompanije zarađuju milijarde dolara iz programa poreznih olakšica lažno izjavljujući da njihov pročišćeni (refined coal), odnosno kemijski rafinirani ugljen smanjuje onečišćenje, a u stvari još više zagađuje okoliš. Prema analizi neprofitne grupe Izvori za budućnost (Resources for the Future) elektrane koje koriste rafinirani ugljen nisu smanjile zagađenje živom, dušikovim oksidom i sumpor dioksidom na razinu utvrđenu programom poreznih olakšica. Samo prošle godine u SAD-u je oko 150 milijuna tona rafiniranog ugljena spaljeno, navodi Informativni ured za energetiku SAD-a (U.S. Energy Information Admionistration), a za svaku spaljenu tonu proizvođači dobijaju 7,30 dolara. Ne podsjeća li to na priču o carbon credit-ima?

Zbog samo 1%, točnije zbog samo 4% od tih 1% stakleničkog učinka CO₂, ukidanjem će se ugljikovodika, nafte, plina, ugljena, čak i nuklearne energije prelaziti na zelenu, odnosno vjetro i solarnu energiju koje su pouzdane samo kad vjetar puše i kad sunce sja. Zbog samo 1% stakleničkog učinka CO₂, samo 1% stanovništva osmislilo je za onih preostalih 99% zelenu agendu prema kojoj ni za stočarstvo budućnosti nema.

Teksas je u skladu sa željama promotora zelene energije zatvorio 6 elektrana na ugljen i poput drugih država u nju uložio milijarde dolara postavši tako ovisan o nepouzdanoj vjetro i solarnoj energiji. Stoga je ozbiljno zimsko vrijeme i vrlo niske temperature dočekao nepripremljen. Većina vjetroturbina koje su trebale proizvesti 25% ukupne državne energije smrzla se i mnoge od njih više nisu uporabljive. Ti nedavni događaji koji su pogodili dijelove SAD-a, Europe i Bliskoga Istoka trebali su skrenuti pozornost na nešto iznimno važno što psuedoznanstvena ekipa UN-ova IPCC-a  predugo vremena ignorira, a to je utjecaj Sunca na globalnu klimu. Neki nezavisni istraživači smatraju da se u Teksasu dogodio zimsko-vremenski geoinženjering, a o tome više u u nekome od sljedećih tekstova.

Prema NASA-inim stručnjacima Zemlja je ušla u novi solarni ciklus. Oni predviđaju da će tekući 11-godišnji solarni ciklus, poznat kao Ciklus 25, koji je započeo u 2020. godini biti najslabiji u zadnjih 200 godina.

Prof. Valentina Zharkova na Northumbria Sveučilištu u Velikoj Britaniji, okružena skupinom fizičara i matematičara, smatra da bi se mi mogli naći u ranoj fazi drastičnih klimatskih promjena na Zemlji koje će trajati nekoliko desetljeća. Njezina istraživanja predviđaju da će Veliki solarni minimum trajati od 2020. do 2053. godine, koje se razdoblje upravo poklapa s UN-ovom agendom 2030! Tijekom Maunder minimuma, koji je trajao od 1645. do 1710. vulkanske su erupcije poslale tone pepela u atmosferu tvoreći guste sive oblake koji su blokirali Sunčeve zrake. Maunder minimum poznat je u Sjevernoj polutki kao Malo ledeno doba. Iako blaži od Maunder minimuma, za Velikog solarnog minimuma, poznatog kao Dalton minimum, koji je trajao od 1790. do 1830. godine, također se dogodila serija vulkanskih erupcija tako da je 1816. godina u Europi bila poznata kao Godina bez Sunca. Sjeverna Amerika i Europa ostale su bez usjeva, a u Kini su velike poplave dovele do masovne gladi.

Zanimljiv je podatak da je širom svijeta, od siječnja do kraja ožujka 2021. godine 49 vulkana eruptiralo ili pokazalo znakove aktivnosti, među njima i Fagradalstjal vulkan na Islandu koji je eruptirao nakon 1000 godina mirovanja.

Tko će se u skoroj budućnosti moći grijati?

Kina, najveći zagađivač, najveći korisnik ugljena koji spali polovicu od ukupne godišnje proizvedene količine ugljena, najveći dobavljač vjetrenjača i solarnih panela, uz gradnju najveće solarne termoelektrane, gradi termoelektrane na ugljen mahnitim tempom kod kuće i po svijetu. U 2020. godini Kina je otvorila ¾ od ukupnog broja svjetskih novootvorenih termoelektrana na ugljen. Uz Kinu, unatoč pritiscima bogatijih zapadnih država na tzv. zemlje u razvoju da se orijentiraju na zelenu energiju, ni Indija ne odustaje od gradnje termoelektrana na ugljen, a Putin, podsjećajući na ono što se nedavno dogodilo Teksasu, ističe da ne vjeruje u uspjeh globalne ‘zelene agende’ pa se pripremio za globalni povratak ugljena usvojenjem Agende za razvoj ugljena do 2035. godine. Za to se vrijeme zemlje Zapada, uključujući i malu Hrvatsku s 23 vjetroelektrane, natječu koja će od njih postaviti više vjetrenjača i solarnih panela. Među njima prednjači Njemačka s 30.000 vjetroturbina. Do 2025. godine 25% njih će se morati zamijeniti. Do 2035. godine Njemačka će prijevoz na benzin i dizel zamijeniti e-vozilima, uništiti svoju najmoćniju, automobilsku industriju, milijuni će ljudi ostati bez posla, a odlaganje nereciklirajućih baterija, solarnih ploča i vjetrenjača postat će nezamislivo velik problem za one koji od čovjeka-uzročnika spašavaju planet.

Tko će se onda grijati za trajanja Velikog solarnoga minimuma ili malog ledenoga doba – oni koji grade vjetrenjače nepouzdane u ekstremno hladnim uvjetima i za škrta Sunca nepouzdane solarne panele, ili oni koji imaju hidro i termolektrane na ugljen?

Ktome, suludi program – koji je Švedska odbila, a u koji je Bill Gates ulupao milijune dolara da se preko švedskog satelita u atmosferu ispušta sulfatni kalcij-karbonatni prah da bi se blokirale zrake ionako oslabljena Sunca koje je ušlo u razdoblje Velikog solarnog minimuma i da bi se hladila polagano hladeća Zemlja koja je ušla u razdoblje malog ledenog doba! – jednim je u nizu dokaza da je osnovnim ciljem agende o globalnom zatopljenju oduzimanje Sunca čovječanstvu i da je nekad prikriveni, strogo klasificirani, a sada javni projekt klimatskog geoinženjerstva uvelike na djelu.

I tako, upavši u zamku obmane globalnim zatopljenjem, čovječanstvo će se naći u novom nepredvidljivom klimatskome okruženju potpuno nepripremljeno za nadolazeće razdoblje koje će biti jednako loše ili gore od onoga s kojim se nedavno suočio Teksas. Bez usjeva i praznih silosa, uz masovnu glad, bez obilnih i pouzdanih izvora energije, Veliki bi solarni minimum i uz njega klimatski geoinženjering trebali pomesti ono što kreatori agende o depopulaciji stanovništva ne budu uspjeli postići koristeći nevidljivi virus i nevidljivi ugljikov dioksid. Stoga je sasvim jasno zašto Bill Gates izjavljuje da će koronapandemija biti ‘mala beba’ u odnosu na strahote klimatskih promjena s kojima ćemo se suočiti u sljedećih 30 godina, a Papa Franjo nas straši, zbog navodnog topljenja ledenjaka, drugom Velikom poplavom kao u Noino vrijeme. Kako bi to i jedan i drugi mogli znati ukoliko ne raspolažu s nečim što će nam pod klimatske promjene servirati? Znaju jako dobro i Gates i Papa da ne postoji globalno zatopljenje, zato se o njemu toliko priča da se čovječanstvo što nespremnije sunovrati u malo ledeno doba.

Globalno zatopljenje stvarno je onoliko koliko je stvaran klimatski geoinženjering, a klimatski je geoinženjering toliko stvaran da nas svaki dan doslovce pika u oko. Stvarano i upravljano geoinženjeringom globalno zatopljenje, ruku pod ruku s korononapandemijom i ostalim obmanama na koje je nasjeo čovjek, utire put nekadašnjoj eugenici, danas transuhamizmu, globalističkome svijetu u kojem bi trebali postojati trans-čovjek, trans-životinja i trans-biljka, umjetno inteligentni, neproduktivni, otporni na bilo koji utjecaj, bez i jednoga od svojih prirodnih svojstava, bez duše i svijesti, bez svrhe postojanja. Na nama je da to spriječimo vlastitim djelovanjem stalno si postavljajući pitanja poput ovoga – što će nama umjetno drveće?

Čuvar šume koji je promijenio svijet

Na indijskome otoku Majuli na rijeci Brahmaputra sve se promijenilo 1979. godine kad je strašna poplava, ugrozivši život na otoku, ubila mnogo životinja. 16-godišnji mladić Jadav Payeng bio je toliko duboko dirnut posljedicama poplave da je odlučio promijeniti situaciju. Stojeći među ruševinama sela najednom mu je došla misao da je tamo bilo drveća, životinje bi se mogle spasiti. I tako je počeo razmišljati o tome kako bi mogao spriječiti da se takvo što ponovo ne dogodi. Za svoj je plan potražio pomoć lokalnih vlasti koje su mu uskratile pomoć rekavši da ni jedna biljka ne će rasti na pješčanoj obali. Odlučio je svoj plan provesti sam. Dok su mu se drugi smijali, Jadav je sadeći biljke dan za danom, godinu za godinom, pješčanu obalu pretvorio u zelenu oazu. Nakon nekoliko godina lokalne su vlasti, ispričavši se Jadavu, ponudile pomoć i od tada sve se puno brže počelo razvijati. Na preko 200 hektara zasađeno je drveće. Jadav je izgradio kuću u novozasađenoj šumi nastavljajući je daljnjom sadnjom širiti. Šuma, s više od 1000 vrsta biljaka na 10 km², privukla je razne životinje, pa i bengalskoga tigra i slonove. Ekolozi, ugodno iznenađeni bogatstvom i raznovrsnošću flore i faune, počeli su posjećivati Jadavovu šumu da bi od njega učili. Ali nisu svi jednako cijenili Jadavov trud. Lokalni su farmeri počeli rezati šumu da slonovi ne bi imali razloga tamo boraviti. Jadav se zaštitnički postavio u obranu šume rekavši im, ako žele krčiti šumu, moraju prvo njega ubiti. Time je zadobio nadimak Čuvar šume, koji je poslije prerastao u Čovjek šume Indije (Forest Man of India). Danas je šumom prekriveno

560 hektara (primjerice, Central Park u New Yorku prostire se na 341 hektaru). Jadav živi u toj šumi sa suprugom i troje djece, a jedini mu je prihod mlijeko koje mu daje njegovo blago. Kad mu je tigar uništio veći dio blaga, nije krivio tigra, već čovjeka koji, uništavajući šume, uništava i staništa pa životinje traže hranu na drugome mjestu. Čuvara šume otkrio je fotograf i novinar Jitu Khalida koji je došavši na otok vidio u kakvu je zelenu oazu Jadav pretvorio pustinju. Tu je informaciju raširio svijetom. Jadav je primio nekoliko nagrada iz ekologije, a 2015. godine bio je nagrađen s Padma Shri, četvrtom najvećom civilnom nagradom u Indiji, i počasnim doktoratom Assam Agricultural University i Kaziranga University.

Hoćemo li i mi poput Jadava Payenga raditi upravo suprotno od onog što nam se govori braneći život na Zemlji kakav poznajemo?