Introduction

At the beginning of the 20th century, the Russian scientist-encyclopedist and honorary academician Nikolai Alexandrovich Morozov published his sensational book „Revelation in Thunder and Storm”. In this book, he proposed for the first time astronomical interpretation of the last book of the Bible, „The Book of Revelation” also known as „Apocalypse”.

Filled with grim predictions of the and of the world, the book of Apocalypse had a profound impact on people’s minds at the time. The famous „number of the beast” 666 was first mentioned in this book, which according to interpreters, supposedly concealed a deep prophetic meaning about the time of the coming Antichrist and the end of the world.

Speculations and conjectures on this topic were particularly abundant in the 17th century. In reality, it is much simplier. The dating of the book of Revelation turns out to be not the same as what we are accustomed to today but rather mediaevil. Therefore, the Revelation could not have been written by the evangelist John, a contemporary of Christ, as claimed by historians. The main motif of the Revelation precisely correspondes to the era in which it was written, the tense anticipation of the imminent end of the world.

The method of dating The Book of Revelation – Astronomical dating

The Book of Revelation, like some other ancient texts describing celestial phenomena and deeply filled with astronomical imagery, can be dated in the following way.

We will read the Apocalypse sequentially, line by line. Each time we encounter a passage that allows an astronomical interpretation, we will try to read it according to the known of laws of mediaevil astronomical symbolism. We will compare its text with corresponding medieval text that contain both astronomical symbolism and explanations in understandable astronomical terms.

This method of unbiased astronomical dating was first applied by Nikolai Morozov at the beginning of the 20^th century. Morozov was apparently the first scholar to suggest that the author of the biblical Book of Revelation did not intentionally encrypt anything but simply described, using the astronomical language of his time, what he actually saw in the night sky.

When was the Revelation written? General information

The Book of Revelation, also known as the Apocalypse of John, is the twenty-seventh and final book of the New Testament and therefore the final book of the entire modern canon of the Christian Bible. The Apocalypse itself does not contain any clear chronological indications of the era of its writing. No specific historical personalities who definitely lived during the period of the Apocalypse’s creation are mentioned. There are no absolute dates.

Some commentators note that the author of the Apocalypse is well acquainted with astronomy: the images he uses, such as dragons, beasts, horses, and so on, represent constellations depicted in a similar way on medieval star charts.

All these considerations were first expressed by Morozov at the beginning of the 20th century. Apparently, Morozov’s argument made a strong impression on many authors. They essentially repeated Morozov’s assertion without referencing him, which is a common practice among historians. They can confidently criticize the despised New Chronologists in one article and then use their result without citations in another, presenting them as their own. This was the case in Morozov’s time, and continues to this day. Let us finally turn to the Book of Revelation itself.

Its astronomical nature is indeed striking, especially when compared with ancient celestial maps that are literally filled with apocalyptic images. Aparrently, after some time following the writing of the Revelation, the initial astronomical meaning of its imagery was forgotten. Even if any professional astronomer noticed the similarities between the drawings on ancient maps and the description in the Revelation, they likely perceived it as mere coincidence and couldn’t separate themselves from the influence Scaligerian [Joseph Justus Scaliger, 1540 – 1609, Franco-Italian Calvinst religious leader and scholar, known for expanding the notion of classical history from Greek and Ancient Roman history to include Persian, Babylonian, Jewish and Ancient Egyptian history] conceptions imposed on them. Contemporary biblical studies do not recognise any astronomical motifs in biblical texts. This may be due to a subconscious fear of the possibility of astronomical dating. As we will see later and as historians themselves probably suspect, understanding the baselessness of the Scaligerian chronology, unbiased astronomical dating indeed yields dates that are completely different from Scaliger’s.

“John to the seven churches which are in Asia: Grace be unto you, and peace, from him which is, and which was, and which is to come; and FROM THE SEVEN SPIRITS WHICH ARE BEFORE HIS THRONE.” Revelation 1:4

The constellation Ursa Major [the Great Bear, constellation in the Northern Sky] is still sometimes called “the Chariot of Spirits” in France. Images of this constellation as the Chariot of Spirits can be found in medieval books. The Throne is a well-known constellation located just before Ursa Major.

“And out of the THRONE proceeded lightnings and thundering and voices: and there were SEVEN LAMPS of fire burning before the throne, which are the seven Spirits of God. AND BEFORE THE THRONE THERE WAS A SEA OF GLASS LIKE UNTO CRYSTAL”. Revelation 4:5-6

So, seven lamps of fire are positioned before the Throne where God sits. The sea of glass, like crystal is likely sky observed by the author of the Revelation.

“I John… was in the isle that called Patmos.” Revelation 1:9

The place of observation is clearly indicated as the island of Patmos in Mediterranean Sea. Furthermore, throughout the entire book, it is repeatedly emphasized that starry sky is the main stage for the described events.

“I looked… A THRONE WAS SET IN HEAVEN, and ONE SAT ON THE THRONE. And he that sat was to look upon like A JASPER AND A SARDINE STONE”. Revelation 4:1-3

The one sitting on the Throne can be seen on almost every medieval star chart. On all these maps, Cassiopeia is depicted sitting on the Throne.

The comparison of the constellation Cassiopeia with Christ, as the Revelation essentially suggests, was sometimes explicitly depicted on medieval star maps.

The Throne is shown with the crucified Cassiopeia on it. The back of the Throne serves as the cross,and the hands of Cassiopeia are tied to the transverse beam of the cross. But this is an obvious reference to the Christian crucifixion. In the Revelation, it appears that the constellation Cassiopeia is described, which in the Middle Ages was perceived as the stellar image of the King Christ on the throne.

“There was a rainbow round about the throne, in sight like unto an emerald”. Revelation 4:3

Emerald is a bluish-green gemstone, and the rainbow around the Throne can be seen on any medieval and modern star chart. The constellation of the Throne with the one sitting on it is always surrounded by the curved glowing band of the Milky Way.

“And round about the throne were FOUR AND TWENTY seats: and upon the seats I saw FOUR AND TWENTY elders sitting, clothed in white raiment; and they had on their heads CROWNS of gold.” Revelation 4:4

In any comprehensive astronomy textbook, you can read that in ancient times, the sky was divided into 24 sectors converging at the celestial poles.

These sectors are called one hour of right ascension. So, each elder in the Revelation is, apparently, an hour of right ascension in the equatorial coordinate system. The white raiments or garments of the elders likely refer to the white color of the stars in the sky. And what Crowns of gold? Here, it seems to describe the constellation Corona Borealis, located near the zenith, precisely above the heads of all 24 hour-sector elders.

“And before the throne there was a sea of glass like unto crystal: and in the midst of the throne, and round about the throne, were four beasts full of eyes before and behind”. Revelation 4:6

The description encompasses the starry sky surrounding the constellation of the Throne, and the star-studded sky, that is, eyes. The seemingly strange expression in the Revelation, in the midst of the Throne, becomes clear and refers to the stars that fill the Throne as a background. What are the “four beasts full of eyes”? The answer becomes clear at the first glance at a star map. Furthermore, in the next section of the Revelation, it is explicitly stated:

“And the first beast was like a LION, and the second like a CALF, and the third beast HAD A FACE AS A MAN, and the fourth beast was like A FLYING EAGLE.” Revelation 4:7

Leo is a well-known zodiacal constellation in which the Sun is located before the beginning of autumn. Calf is the Taurus, a well-known zodiacal constellation in which the Sun is located before the beginning of summer. The beast with a human face, the Centaur, represents the zodiacal constellation Sagittarius, where the Sun is located at the beginning of winter. The beast “like a flying eagle” is not the eagle, although such a constellation exists in the sky. Most likely, it refers to the famous Pegasus, a winged beast that completes the sequence of constellations mentioned in the Revelation. In the constellation of Pegasus, the Sun is positioned before the beginning of spring. Formally Pegasus is not zodiacal constellation. However, it is very close to the zodiacal belt and even intrudes into it, almost touching the ecliptic between the zodiacal constellations of Pisces and Aquarius. Therefore, the Revelation clearly listed four constellations along the ecliptic: the zodiacal constellations of Leo, Taurus, Sagittarius and the most zodiacal Pegasus. These four constellations, marking the seasons, form a square or a cross. Since there are exactly 24 one-hour sectors or wings originating from the pole, each of these animal constellations has exactly 6 wing sectors of right ascension, meaning they have 6 wings around them. It is remarkable that all of this is accurately described in the Revelation.

“And the four beast had each of them six wings about him; and they were full of eyes within.” Revelation 4:8

Here, the “eyes” are the stars. The beasts full of eyes within are constellations. After all, that is exactly how they are depicted on many medieval celestial map. In the northern mid-latitude zone of the Earth globe, the upper parts of the wing-sectors never set below the horizon. The lower knees of the elders-sectors either sink below the horizon or rise above it. Because of this, each one hour-sector appears to rise from its knees on the eastern side of the horizon and then falls to its knees on the western side. In doing so, they seem to worship the center of their rotation, the northern celestial pole and the constellation of the Throne near it. Again, all of this is accurately described in the Revelation. Indeed, the Book states:

“The four and twenty elders fall dawn before him that sat on the Throne, and worship him that liveth for ever and ever, and cast their crowns before the Throne.” Revelation 4:10

During the daily rotation at the latitude of the Mediterranean Sea, the constellation Corona Borealis rises to the zenith or descends to the northern part of the horizon. This refers the local zenith, at the latitude of the island of Patmos. We will not continue listing other constellations and stars mentioned in the Revelation, as the overall picture is already clear.

Symbolism – Planets as horses in medieval astronomy

And now, the most important aspect for dating. The ancient astronomers were particularly attentive to the swift motion of the planets. The movement of planets across the sky is highly irregular for an Earth observer. Planets occasionally trace loops on the ecliptic, such as the loops of Saturn, Jupiter and Mars. When forming a loop, planets first appear to halt, then retreat, and subsequently seem to rush forward again. This behavior likely gave rise to their comparison with horses galloping across the vault of heaven in ancient times. It is not surprising that ancient astronomy employed this vivid image in its symbolic language.

Old Gallic coins depict planets as horses.

On the left coin, a horse with a rider in the form of the letter S leaps over the water jar of the Aquarius constellation. This constellation was often depicted as a water jar or as a person with a jar pouring water from it. The right coin portrays a planet-horse with the Cancer constellation on its back. The horse leaps over the Capricorn constellation. These ancient coin clearly indicate the tradition of medieval astronomers, at least some of them, to associate planets with horses.

The further development of this symbolism naturally led to the depiction of planets as horses harnessed to chariots.

For example, such an image of the Sun, which was previously included among the seven planets, was widely used in the Middle Ages. The concepts evolved and sometimes the horses carried entire constellations.

Here the horses carry the constellation Auriga [lat. charioteer, constellation in the northern celestial hemisphere].

The significance that astronomer attributed to the planetary leaps is evident from the fact that a special symbol was invented for the moment when planets paused between direct and retrograde motion, a stopped chariot. For instance, here are stopped chariots of all the planets: Mercury, Venus, Mars, Jupiter, and Saturn. Sometimes, instead of horses, fantastical creatures such as griffins, eagles, and other were harnessed to the chariott.

“And behold A WHITE HORSE, and HE THAT SAT ON HIM HAD A BOW; AND A CROWN WAS GIVEN UNTO HIM: AND HE WENT FORTH CONQUERING, AND TO CONQUER.” Revelation 6:2

Apparently, a bright planet-horse is described here, on which a rider-constellation with a bow is seated. Among the zodiac constellation, there is only one such constellation, which is Sagittarius. The horse is described as white. In combination with the characteristic conquering” and the fact this horse is the first mentioned, it likely refers to Jupiter. Therefore Jupiter is indicated in Sagittarius.

“And there went out another HORSE THAT WAS RED: AND POWER WAS GIVEN TO HIM THAT SAT THEREON TO TAKE PEACE FROM THE EARTH, A ND THAT THEY SHOULD KILL ONE ANOTHER, AND THERE WAS GIVEN UNTO HIM A GREAT SWORD.” Revelation 6:4

Here, a red planet-horse is described. There is only one planet of this kind, which is Mars. There is also only one constellation with a sword, which is Perseus. Thus, Perseus is describe in the Revelation as a rider on Mars. More likely, it refers to the zodiac constellations located beneath the feet of Perseus. These are Taurus or Gemini. Therefore, Mars is located in the zodiac sign of Gemini or Taurus, over which Perseus is positioned. It cannot be Aries since Perseus seems to stand on them, while in Aries, he would be laying on his back with his legs raised.

“And I beheld and lo A BLACK HORSE; AND HE THAT SAT ON HIM HAD A PAIR OF BALANCES IN HIS HAND. And I heard a voice in the midst of the four beasts say, A measure of wheat for a penny, and three measures of barley for a penny; and see thou hurt not the oil and the wine.” Revelation 6:5-6

Mercury is referred to as the invisible planet. Being close to the Sun, Mercury is rarely visible as the sunlight usually drowns it out. Therefore, the position of Mercury was often inaccurately determined in ancient times. The entire verse 6 clearly speaks about trade. Moreover, prices for wheat and barley are even mentioned. However, Mercury was considered the patron of commerce, trade, and merchants. Therefore, Mercury is indicated in Libra.

“And behold A PALE HORSE: AND HIS NAME THAT SAT ON HIM WAS DEATH, AND HELL FOLLOWED WITH HIM. AND POWER WAS GIVEN UNTO THEM OVER THE FOURTH PART OF THE EARTH, TO KILL WITH SWORD, AND WITH HUNGER, AND WITH DEATH, AND WITH THE BEASTS OF THE EARTH.” Revelation 6:8

Most likely, a sinister planet Saturn is described here. The rider “his name that sat on him was death”, is likely Scorpius. The presence of Saturn in Scorpius was considered an extremely ominous sign in the Middle Ages.

“And there appeared a great wonder IN HEAVEN; A WOMAN CLOTHED WITH THE SUN, AND THE MOON UNDER HER FEET, AND UPON HER HEAD A CROWN OF TWELVE STARS.” Revelation 12:1

Apparently, we have here a depiction of the starry sky in its typical medieval representation. The sun is declared to be in the constellation of Virgo. It is worth noting that Virgo is the only female constellation on the ecliptic. The Moon is at the feet of Virgo. Directly above the head of Virgo, towards the zenith, is the well-known constellation of Coma Berenices, a crown of twelve stars. Interestingly, on any star chart, you can see a well-known globular cluster in the constellation of Coma Berenices, forming a diadem or crown. The Revelation mentions “a crown of twelve stars”. Thus, the Sun was in Virgo, and the Moon was at the feet of Virgo.

“AND HE THAT OVERCOMETH … I WILL GIVE HIM THE MORNING STAR.” Revelation 2;26, 2:28

Venus was referred to as the morning star in the Middle Ages. Among the zodiac constellations, the one most victorious, that overcomes, is Leo. The fact that Leo is specifically mentioned as the one who overcomes, is directly indicated in the Revelation:

“Behold, the LION of the tribe of Juda, the Root of David, HATH PREVAILED to open the book to loose the seven seals thereof.” Revelation 5:5

From the text of the Apocalypse, it is clear that this Lion is the one that overcomes, who ultimately has prevailed.

Astronomy – Astronomical dating of the Revelation

Therefore, the Revelation contains a description of the starry sky, from which the following horoscope can be unambiguously deduced: Jupiter is in Sagittarius, Saturn in Scorpius, Mercury in Libra, Sun in Virgo, Moon at the feet of Virgo, Venus in Leo, Mars in Gemini or Taurus.

For an approximate astronomical calculation, only three major planets are sufficient: Jupiter, Mars, and Saturn.

The Sun moves quickly, completing a full revolution along the celestial zodiac in a year. Therefore, its position is only relevant for determining the month. Mercury often disappears from view and is always in proximity to the Sun. Therefore, it is also not significant for rough dating with an accuracy of a year.

Morozov [in the picture] claimed the following: only three major planets, Jupiter, Mars, and Saturn, are sufficient for dating the Book of Revelation no earlier than 4^th century AD. The mentioned horoscope occured in the real sky, only in the following years: 395 AD, 632 AD, 1249 AD, and 1486 AD.

Morozov believed that the best solution is the year 395 AD. He was satisfied with this answer, considering that the Book of Revelation could not have been written after 4^th century AD. However, in the 395 AD solution, Mars was in Aries, which is not ideal.

Now, after the research by Fomenko and Nosovskiy on the chronology of antiquity, it becomes clear that Morozov shouldn’t have limited himself to the first four centuries of the Common era when dating the Revelation. Going beyond these limits, two additional possible solutions need to be considered: 1249 and 1486. The 1249 solution is worse due to Mercury, which was in Virgo, closer to Leo.

The main conclusion is as follows: the solution of October 1, 1486 AD perfectly satisfies all the conditions stated in the Revelation. It is evident that all the planets are precisely in the constellation indicated in the Revelation. This astronomical result can be easily verified using any modern astronomical software that shows positions of the planets in the past.

The visibility conditions of the planets on the night of October 1^st to October 2^nd, 1486 AD, were checked for the eastern Mediterranean. The Bosporus Strait was taken as the observation point. It turns out that on October 1, 1486 AD, the Sun set on Bosporus at 5:30 PM local time, which is 3:30 PM GMT. The crescent of the young Moon was visible after sunset until 7:00 PM local time, after which the Moon descended below the local horizon. Saturn was visible until 8:00 PM local time. Jupiter was visible until 9:45 PM local time. Mars became visible later since it was still below the horizon. It rose at 9:05 PM local time and remained visible throughout the remaining night. Mercury was at its maximum distance from the Sun at that time, meaning it was almost in optimal visibility conditions. Indeed, Mercury was visible until 6:10 PM local time, after which it descended below the local horizon. Venus rose that night at 3:00 AM local time and was clearly visible until sunrise.

It is clear that the medieval observer correctly noted that Perseus was sitting on Mars.

“AND POWER WAS GIVEN TO HIM THAT SAT THEREON TO TAKE PEACE FROM THE EARTH, AND THAT THEY SHOULD KILL ONE ANOTHER: AND THERE WAS GIVEN UNTO HIM A GREAT SWORD.” Revelation 6:4

Mars indeed was precisely at the feet of Perseus at that time. The question arises: why did the observer indicate the non-zodiac constellation of Perseus for Mars, instead of the zodiac sign of Gemini? It is likely because the author of the Revelation was describing the impending end of the world, a highly dramatic event. Therefore, he chose images that correspond to the spirit of the terrifying picture he was painting. The first major planet, Jupiter, was in Sagittarius, a warlike constellation depicted with a bow and arrows. The second major planet, Saturn, was in Scorpius, a formidable and deadly constellation. However, the third major planet, Mars, was in Gemini, a relatively peaceful constellation. But, right above Mars at that moment was Perseus, a warrior constellation with a sword, holding the severed head of the dreadful Gorgon with her flowing hair, whose gaze turns everything living to stone. Furthermore, Mars itself is the god of war. It is clear that the author of the Revelation specifically chose Perseus as the constellation that perfectly suited the atmosphere of the end of the world.

The post When the Book of Revelation was written. Part 1 – Transcript of video illustration of the book appeared first on Blog Đurđice Antolić.

If “even proud Jerusalemites must occasionally admit that Jerusalem isn’t actually the center of the world, at least not in a geographical sense”, as the Exhibition page puts it, where could the center of the world be located?

According to the reconstruction, presented in the video presentation Jerash. The First False Jerusalem, Part One – also a video illustration of the book Phony Jerusalem – conducted by Russian scholars Anatoly T. Fomenko and Gleb V. Nosovsky, the old Tri-petal map shows Joros on the Bosporus Strait (today Istanbul, Turkey) located in the center where Europe, Asia and Africa meet. This is where the true evangelical Jerusalem was located.

For the Madaba Mosaic Map in the Church of Saint George in Madaba, Jordan,

Fomenko says:

„The map was escavated in the late 19th century, and it is believed that the Mosaic was created during the time of Justinian I (527-565). What makes it remarkable? The center of the map features an image of Jerusalem. Furthermore, the name of the city is written in plain text on the map. There is a large enscription in the Mosaic, written in red. It reads, Hagia Polis Yerusa, with the end of the word being damaged. It is simply written, Hagia is holy, polis is city, and Yerusa is Jerusalem. … We thoroughly and meticulously photographed it in its entirety, along with all its fragments. In the center you can see a portion of the Mosaic that depicts Jerusalem in great detail, showing its layout, alleys, colonnades along the sides of the alleys, and the main temple which are depicted very intricately and are easily recognizable. I will immediately inform you of a very important conclusion we have made. It is asserted that this map perfectly corresponds to the map of Jerash in Jordan, which is the first false Jerusalem. Comparing this map with what you can see in Jerash today demonstrates that it is indeed the same place, the same city. It was the first pretended Jerusalem. And second assertion is that this Madaba map does nor correspond at all to today’s Jerusalem in Palestine. There is no resemblance whatsoever. The map of Jerusalem, both the modern one and the map of the old Jerusalem made in the 19th century, bears no resemblance to the Madaba map. Therefore, this remarkable map indeed contains evidence that Jerash is the first new Jerusalem created after the genuine Jerusalem. The Gospel Yeh Ross on the Asian coast of the Bosphorus was plunged into oblivition and left as a holy place only for initiated, while a new Jerusalem Jerash was made for people, for ordinary folks.”

Video Jerash: The First Fake Jerusalem, Part 2 discusses in detail part of the content of a Russian chronicle from 1649, discovered a few years ago in a private library, and published by the Oktyon publishing house in 2019. Later, Fomenko and Nosovsky discovered that several copies of the Chronicle were in some closed storages that were being studied by historians, but it was obvious that they were not reporting on its contents.

“So in this chronicle, there is a section dedicated to the journey to Jerusalem during the reign of Ivan the Terrible.”, says Gleb V. Noskovskij, along with Anatoly Fomenko, co-founder of the New Chronology which modern science considers pseudohistory. “This journey is described in great detail. The Russian cities are mentioned through which the route from Moscow passed. … The author speaks of two possible routes. One route goes overland through Damascus, but they did not take that route. The second route went through Jaffa. Jaffa is modern city of Tel Aviv. It was called Jaffa back then, and the chronicle mentions the name Jaffa. The pilgrims arrived in Jaffa, disembarked, and then continued eastward toward Jerusalem as a caravan. …

… First, they went to Rama, and then from Rama to Jerusalem. … This is a modern map, so it says Tel Aviv insted of Jaffa. Although it is written as Jaffa at the bottom..

So, it was described how the pilgrims walked … to the east, to a certain town called Rama. Then … to Jerusalem, passing through rocky mountains, and it was specified how much time it took them to pass through these rocky mountains before arriving in Jerusalem. …

In reality, to the east of Tel Aviv, there is only one major city and Rama is described as a major city. If we do not consider various villages, this city is the only one, which is today known as Amman.

As we can see, it is written here [on the map] in Arabic with an ēn. The first letter is an Arabic en, which sometimes, when translated into Russian becomes r. Therefore, this Arabic name can be translated into Russian as either Amman or Raman.

I want to tell you what we saw there. I will show you various maps. This is the route from Rama/Amman to Jerash/Jerusalem. It indeed passes through rocky mountains. Here on the map it is shown in more detail how to go from Rama to Jerusalem. Everything is measured in both steps and hours, and it precisely matches what the chronicle describes.

Let’s take a close look at this map..

It shows what the pilgrim actually described and what European explorers found when they ventured into these areas in the 19th century. Trying to find Jerusalem based on similar descriptions. They also read that the pilgrims disembarked in Jaffa and then continued eastward. And in fact, those who were searching for Jerusalem had to travel the same way. They had to first reach Rama, which is also Amman, and then proceed northeast to Jerash. What did they do? In the 19th century when they were searching for it Jerash was covered by a mudflow and buried under a 4-meter layer of soil.

There wasn’t much sticking out there and they did not find it. So they stopped to early. They covered only about one-third of the distance and turned in that direction. They found some mountains, passed through them, and found the village of Al-Quds. They believed it was the best match for the descriptions. Of course, they did not find any Rama, and they later named some Arab village Rama. They interpreted the name Al-Quds as holy in Arabic. They renamed it to Jerusalem and said, well, it fits. Jerusalem is a holy city. Al-Quds means holy, so this must be Jerusalem. They also allegedly found here the other names mentioned in the sources. In other words, they simply renamed Arab villages to match the required names, and traces of their search efforts are visible. They ended up with two Ramas. One is called Ramla, and there is another one here. So, they indeed searched and tried to map everything. They just didn’t go far enough. They had to go approximately two to three times further..

In the 20th century Jerash was excavated. It is still not fully excavated. And here is a panorama from one of the high points. …

From the very beginning this Jerusalem was for show. More precisely, it was an ancient roman sanctuary ...

The post Jerash: The First Fake Jerusalem – partial transcript of video illustration appeared first on Blog Đurđice Antolić.

Ako „čak i ponosni Jeruzalemci moraju povremeno priznati da Jeruzalem zapravo nije središte svijeta, barem ne u geografskom smislu”, kako to piše na stranici Izložbe, gdje bi se središte svijeta moglo nalaziti?

Prema rekonstrukciji, iznesenoj u video izlaganju Jeraš. Prvi lažni Jeruzalem, Prvi dio – ujedno video ilustracije knjige Lažni Jeruzalem (Phony Jerusalem) – koju su proveli ruski znanstvenici Anatolij T. Fomenko i Gleb V. Nosovskij, stara Tri-latična karta prikazuje Joros na Bosporskom tjesnacu (danas Istanbul, Turska) koji se nalazi u središtu gdje se Europa, Azija i Afrika susreću. Tu se nalazio pravi evanđelički Jeruzalem.

Za Madabašku mozaičnu kartu u crkvi Svetog Jurja u Madabi u Jordanu

Fomenko kaže:

„Karta je iskopana krajem 19. stoljeća, a vjeruje se da je mozaik nastao u vrijeme Justinijana I. [527.-565.]. Što ga čini izvanrednim? Središnji dio karte prikazuje sliku Jeruzalema. Nadalje, ime grada napisano je običnim tekstom na karti. Na mozaiku se nalazi veliki natpis, napisan crvenom bojom. Piše Hagia Polis Yerusa, s oštećenim krajem riječi. Jednostavno je napisano, Hagia je sveto, polis je grad, a Yerusa je Jeruzalem. … Temeljito i pedantno smo ga fotografirali u cijelosti, zajedno sa svim njegovim fragmentima. U središtu možete vidjeti dio mozaika koji vrlo detaljno prikazuje Jeruzalem, pokazujući njegov raspored, uličice, kolonade uz stranice uličica i glavni hram koji su prikazani vrlo detaljno i lako su prepoznatljivi. Odmah ću vas obavijestiti o vrlo važnom zaključku koji smo donijeli. Tvrdi se da ova karta savršeno odgovara karti Jeraša u Jordanu, koji je prvi lažni Jeruzalem. Usporedba ove karte s onim što danas možete vidjeti u Jerašu pokazuje da je to doista isto mjesto, isti grad. Bio je to prvi lažni Jeruzalem. A druga je tvrdnja da ova Madabaška karta uopće ne odgovara današnjem Jeruzalemu u Palestini. Nema nikakve sličnosti. Obje karte Jeruzalema, i ona moderna i karta starog Jeruzalema izrađena u 19. stoljeću, nemaju nikakve sličnosti s Madabaškom kartom. Stoga ova izvanredna karta doista sadrži dokaze da je Jeraš prvi novi Jeruzalem stvoren nakon pravog Jeruzalema. Evanđelje Yeh Ross na azijskoj obali Bospora bačeno je u zaborav i ostavljeno kao sveto mjesto samo za inicirane, dok je za ljude, za obične ljude, izgrađen novi jerusalemski Jeraš.”

Video Jeraš: Prvi lažni Jeruzalem, 2. dio govori detaljno o dijelu sadržaja ruskog ljetopisa/kronike iz 1649. godine, otkrivenog prije nekoliko godina u privatnoj knjižnici, koji je izdavačka kuća Oktyon objavila 2019. godine. Kasnije su Fomenko i Nosovsky otkrili da se nekoliko primjeraka Ljetopisa nalazi u nekim zatvorenim spremištima koje proučavaju povjesničari, ali očito je da da neizvješćuju o njegovu sadržaju.

“Dakle, u ovoj kronici postoji odjeljak posvećen putovanju u Jeruzalem za vrijeme vladavine Ivana Groznog”, kaže Gleb V. Noskovskij, uz Anatolija Fomenka suutemeljitelj Nove kronologije koju suvremena znanost smatra pseudopoviješću. “Ovo je putovanje detaljno opisano. Spominju se ruski gradovi kroz koje je prolazila ruta iz Moskve. … Autor govori o dvije moguće rute. Jedna ruta ide kopnom preko Damaska, ali nisu išli tom rutom. Druga ruta je išla preko Jafe.

Jafa je moderni grad Tel Aviv. … Hodočasnici su stigli u Jafu, iskrcali se, a zatim nastavili prema istoku prema Jeruzalemu kao karavana. … Prvo su otišli u Ramu, a zatim iz Rame u Jeruzalem. … ovo je moderna karta pa piše Tel Aviv umjesto Jafa, iako je na dnu napisano Jafa.

Dakle, opisano je kako su hodočasnici pješačili … na istok, do određenog grada zvanog Rama. Zatim … prema Jeruzalemu, prolazeći kroz stjenovite planine, i navedeno je koliko im je vremena trebalo da prođu kroz te stjenovite planine prije nego što su stigli u Jeruzalem. …

U stvarnosti, istočno od Tel Aviva nalazi se samo jedan veći grad, a Rama se opisuje kao veći grad. Ako ne uzmemo u obzir razna sela, ovaj grad je jedini, koji je danas poznat kao Aman.

Kao što vidimo , ovdje [na karti] je napisano na arapskom s ēn. Prvo slovo je arapski ēn, koji ponekad, kada se prevede na ruski postaje „r”. Stoga se ovo arapsko ime može prevesti na ruski kao Aman ili Raman. …

Želim vam reći što smo tamo vidjeli. Pokazat ću vam razne karte i naše fotografije. Ovo je ruta od Rame/Amana do Jeraša/Jeruzalema. Doista prolazi kroz stjenovita gorja. … Sve je izmjereno i u koracima i u satima, i točno se podudara s onim što ljetopis opisuje.

Pogledajmo pobliže ovu kartu.

Ona prikazuje što je hodočasnik zapravo opisao, a što su europski istraživači pronašli kada su se u 19. stoljeću upustili u ta područja. Pokušavajući pronaći Jeruzalem na temelju sličnih opisa, pročitali su i da su se hodočasnici iskrcali u Jafi, a zatim nastavili prema istoku. I zapravo, oni koji su tražili Jeruzalem morali su putovati istim putem. Prvo su morali doći do Rame, koja je ujedno i Aman, a zatim nastaviti sjeveroistočno do Jeraša/Jerasa. Što su učinili? U 19. stoljeću, kada su ga tražili, Jeraš/Jeras je bio prekriven blatnom poplavom i zatrpan pod 4-metarskim slojem zemlje.

Nije bilo puno toga što bi stršilo tamo i nisu ga pronašli. Zaustavili su se prerano. Prešli su samo otprilike trećinu udaljenosti i okrenuli se u tom smjeru. Pronašli su neke planine, prošli kroz njih i pronašli selo Al-Quds. Vjerovali su da najbolje odgovara opisima. Naravno, nisu pronašli nikakvu Ramu, pa su kasnije neko arapsko selo nazvali Rama. Ime Al-Quds protumačili su kao sveto na arapskom. Preimenovali su ga u Jeruzalem i rekli, pa, odgovara. Jeruzalem je sveti grad. Al-Quds znači sveto, pa ovo mora biti Jeruzalem. Navodno su ovdje pronašli i druga imena spomenuta u izvorima. Drugim riječima, jednostavno su preimenovali arapska sela kako bi odgovarala traženim imenima, a tragovi njihove potrage su vidljivi. Završili su s dvije Rame. Jedna se zove Ramla, a ovdje je još jedna. Dakle, doista su pretraživali i pokušali sve mapirati. Jednostavno nisu otišli dovoljno daleko. Morali su ići otprilike dva do tri puta dalje.

U 20. stoljeću je iskopan Jeraš. Još uvijek nije u potpunosti iskopan. A evo panorame s jedne od najviših točaka. …

Od samog početka ovaj je Jeruzalem bio za prikaz. Točnije, bilo je to drevno rimsko svetište ...

The post Jeraš: Prvi lažni Jeruzalem – djelomični transkript video ilustracije appeared first on Blog Đurđice Antolić.

Za Diomedove otoke službeni narativ , koji podržava i SAD i Rusija, kaže da su to dva mala otoka u sredini Beringova tjesnaca koje je otkrio danski istraživač Vitus Jonassen Bering po kojemu je tjesnac dobio ime. U povijesti je tjesnac, prikazan na NASA-inoj fotografiji, dobio nadimak “ledena zavjesa”, što je imalo više veze s hladnoratovskim napetostima nego klimom. Udaljenost između Velikog Diomeda, koji pripada Rusiji, i Malog Diomeda, koji pripada SAD-u, je 3,8 km. Između njih prolazi međunarodna datumska granica ili linija (international dateline) što znači da za jedan otok kalendarski dan započinje, a za drugi završava. Stoga je Veliki Diomed 21 sati (20 sati ljeti) ispred Malog Diomeda. Ta nevidljiva datumska granica inspirirala je nadimke „Otok jučerašnjice“ i „Otok sutrašnjice“, jer „kad pogledate otok Veliki Diomed, gledate u budućnost“.

Sukladno kretanju od Istoka prema Zapadu, Sunce izlazi prvo na Velikom, potom na Malome Diomedu. U razdoblju od ožujka do listopada vremenska razlika u izlasku Sunca je 4 sata, a od studenoga do veljače 3 sata, za otoke udaljene samo 3,8 km.

Da pojednostavimo. Živite u Zagrebu, u dijelu grada koji se zove Kruge. Krećete na posao u 6 sati i Sunce je već izašlo. Vaš je ured na udaljenosti jednakoj onoj između Diomedovih otoka, i nalazi se u drugom dijelu grada, na Trešnjevki naprimjer. A tamo je mrak još sljedeća 4 sata. I ne samo to. Dok ste doma, vi ste tamo danas, a kad stignete u ured, vi ste tamo jučer, računajući 21 sat unatrag. Je li to moguće? Možda da, ukoliko bi se Kruge i Trešnjevka nalazile na suprotnim stranama svijeta.

Da bismo mogli razumjeti ovu perfidno smišljenu zagonetku, pogledajmo kartu vremenskih zona. Vremenske se zone izračunavaju koristeći referencu nultoga meridijana smještenog u Londonu (Greenwich). Od nultoga meridijana prema istoku dodaje se do jednoga sata za svaku vremensku zonu, a prema zapadu oduzima se do jednoga sata. Najveći broj dodanih/oduzetih sati u odnosu na nulti meridijan je -12 prema zapadu i +12 prema istoku.

Na karti crne linije pokazuju granične točke, jednu u Rusiji (Chukotka) i drugu u SAD-u (Aljaska). Sukladno onome što karta pokazuje, Veliki Diomed se nalazi u zoni +12 sati, i kad je u Londonu 12 sati (podne), na Velikom Diomedu je 24 sata (ponoć) i za njega počinje novi dan. Mali Diomed se nalazi u zoni -11 sati, što znači da je na Malome Diomedu 1 sat ujutro (ili 1 sat poslije ponoći), što znači da je za njega jedan sat poslije počeo novi dan. Ostaje nejasnim kako se došlo do informacije da između Velikog i Malog Diomeda postoji vremenska razlika od 21 sata?

Jedno pitanje zbunjuje – u što gleda Mali Diomed? Otok je to bez vojske, na kojemu u malenome selu živi 83 stanovnika prema jednom, a prema drugom izvoru 115 stanovnika? U Rusiju? Nije li to, u najmanju ruku, neobično da se SAD-u, koji ima skoro 800 vojnih baza načičkanih diljem svijeta, posebice uz rusku granicu, tik pred nosom šepiri ruska vojska?

Karta Johanna Baptista Homanna, izrađena između 1710. i 1731. godine, „prikazuje ‘Terra Esonis Incognita’, koja predstavlja mitski kontinuirani kopneni most od Sjeverne Amerike do Azije, sjeverozapadni prolaz“. Karta Adama Fridricha Zurnera, izrađena oko 1710. godine, „prikazuje ogromnu Terra Esonis Incognita, (…) kao gotovo neprekinuti kopneni most od Anianskog tjesnaca do Azije“.

Tjesnac Anian bio je polu-mitski tjesnac, dokumentiran oko 1560., za koji su rani moderni kartografi vjerovali da povezuje Sjevernu Ameriku i Aziju. Tjesnac Anian na kartama se pojavljivao čak južno do Kalifornije. Ali pravi je tjesnac otkriven 1728. godine poznat kao Beringov tjesnac, navodi Wikipedia.

Ako Terra Esonis Incognita postoji, ona je od nas skrivena i za nas je zabranjena zona, a Mali Diomed možda u nju gleda.

Jedna mala digresija. Da je toliko satelita koliko kažu da ih prha u niskoj Zemljinoj orbiti opremljeno kamerama, u tom bi slučaju uz fotografske zakrpe GoogleEartha mogao postojati i GoogleEarth Live koji bi omogućio promatranje uživo bilo koje točke na Zemlji, primjerice onoga u što gleda Mali Diomed…

The post Kako to da dva otoka u Beringovu tjesnacu udaljena samo 3,8 km imaju vremensku razliku od 21 sata? appeared first on Blog Đurđice Antolić.

Car je gol – knjiga je koja se ne može ni kupiti niti posuditi, već samo dolazi u ruke dobronamjernih ljudi. U njoj piše da je svijet u kojem živimo iluzija, a da je na nama zadaća skidati njezin sloj po sloj na način kako to činimo kad gulimo luk.

Znamo li otkad postoje električni automobili i romobili?

U jednom od prethodnih tekstova postavljeno je pitanje je li skromni i jednostavni čovjek 19. stoljeća, ovisan o konju, konjskoj zaprezi i primitivnom alatu, mogao, primjerice, izgraditi veličanstveni divovski Slavoluk u Parizu? Isto bi pitanje ponovo mogli postaviti i ovdje – je li taj čovjek od jednostavna alata, lopate, čekića i dlijeta mogao izmisliti električni automobil 30-tih godina 19. stoljeća?

Danas na ulicama viđamo i električne automobile i električne romobile. Malobrojnima je poznata njihova povijest. Većina uobičajeno misli da ih je iznjedrio nagli tehnološki razvoj i da se električni automobil pojavio tek nedavno. Pogledajte ovu fotografiju iz neke privatne zbirke koja potječe vjerojatno s početka 20. stoljeća.

Krajem 19. stoljeća, u Njemačkoj, pošta se otpremala električnim dostavnim vozilima na kojima je pisalo “Postmann” – što znači poštar (slika u sredini), kruh i mliječni proizvodi također (slika lijevo), a vozilo se punilo strujom na način kako prikazuje slika desno. Sve se to može vidjeti u kratkom, tri i pol minutnom dokumentarnom filmu ovdje.

Wikipedija kaže da je električni automobil izumio škotski izumitelj Robert Anderson u razdoblju između 1832-1839. Prvi poznati njemački automobil bio je Flocken Elektrowagen iz 1888. godine. Ako je električni automobil izumljen između 1832-1839, zašto je bilo potrebno da prođe pola stoljeća da bi ga se napravilo?

U Americi će uspješan električni automobil razviti William Morrison, a do 1900. trećinu će vozila na cesti činiti električni automobili. Ferdinand Porsche, osnivač kompanije za sportske automobile istog imena, razvio je električni automobil zvan P1 1898. godine. Istovremeno, kreirao je i prvi hibridni električni automobil, vozilo koje se moglo pokretati i strujom i benzinskim motorom. Henry Ford istraživao je opcije za niskopotrošni električni automobil. Pa ipak Ford će razviti Model T masovne proizvodnje koji će zadati udarac električnom automobilu i on će nestati do 1935. godine. Ali neće nestati samo iz povijesti, nestat će i iz našeg sjećanja, sve do ovih dana kad znatiželjnicima počinje na sebe skretati pozornost.

Ako malo skočimo u sadašnjost i osvrnemo se na ono što su ‘hakeri’ naše pozitivne vremenske linije, bolje im je ime ‘iluzionisti’, osmislili pod konceptom ‘pametnih gradova’, vidjet ćemo kako se u taj planski igrokaz dobro uklopila i priča o električnom automobilu.

Prvo su izmislili i potom se vozali u atomobilima i romobilima na struju, da bi se u jednom trenutku otkrila nafta u Teksasu pa su Henry Ford i uz njega John D. Rockefeller sa svojim ‘Standard Oil’-om istisnuli automobil na struju i započeli masovnu proizvodnju automobila na fosilno gorivo.

Ima nešto znakovito u cijeloj ovoj priči o električnim automobilima. U jednom trenutku rast, u drugom pad proizvodnje nafte, u trećem neki drugi motiv agende, utječu na to hoće li u igru biti uključen električni automobil ili će biti bačen u zaborav. Tako će naftna kriza 1970-tih potaknuti kratki val interesa za električna vozila i Bob Beaumont će dizajnirati vozilo nazvano CityCar (gradsko vozilo) i osnovati tvrtku pod nazivom Sebring-Vanguard da ga proizvodi.

Nakon 1970-tih električno vozilo nestaje iz sjećanja ljudi. Ono ponovo ulazi u igru zajedno s mitom o globalnom zatopljenju i CO₂, da bi ga u skoroj budućnosti ponovo istisnuli iz uporabe. Ako malo pozornije analiziramo sve što stoji iza koncepta ‘pametnih gradova‘, vidjet ćemo da se u budućnosti neće graditi ceste, jer neće biti automobila, postojat će samo koridori između dvaju naselja, samo pješačke i biciklističke staze. Danas, svatko onaj koji kupi električni automobil ili romobil mora biti svjestan da bi u budućnosti mogao bez njega ostati.

Ali, kad smo već kod budućnosti, znamo li uopće u koju ćemo godinu ući u ponoć 31. prosinca ove 2021. godine?

Znamo li u kojoj godini živimo?

Razni dokumenti, dostupni na internetu, svjedoče o različitom pisanju godine: malo ‘i‘ bez točke, veliko ‘I‘ (grč. Iesous Khristos) s kratkom crticom na vrhu i dnu slova kao što se može vidjeti na novčiću – “I803” (slika lijevo), veliko ‘J‘ (lat. Jesus Christus), kao što se može vidjeti na karti Rusije, Moskovije i Tartarije – “J562” (slika desno).

Prema Wikipediji Vasco da Gama je godine 1497. krenuo na putovanje koje će iduće godine biti okrunjeno uplovljavanjem u Calicut na indijskoj obali. Nakon toga dužinom obale Indije niknut će portugalske kolonije…

Unutar stare urušene indijske utvrde vidljiv je portugalski grb i dvije nadgrobne ploče Portugalaca koji su tamo sahranjeni. Na jednoj je uklesano “eradei 601 anos”, a na drugoj “erade 684 anos”, što znači da je jedan od njih bio sahranjen godine 601., a drugi godine 684.

Ako su Portugalci okupirali obalu Indije krajem 15. stoljeća, kako je moguće da se unutar ruševina utvrde sahrani Portugalac 601. godine? Zašto onda na pločama nisu uklesane godina 1601. i godina 1684.? Čak nema ni slova ‘i’, ‘I’ i ‘J’ ispred troznamenkasta broja, kako je to vidljivo na prethodnim slikama.

Još je zanimljiviji slučaj s terminalom u San Franciscu. Pokraj ulaza u zgradu na zidu se nalazi natpis: ‘Erected AD [anno domini] 896‘, što znači ‘podignuto godine 896‘. Film, snimljen nekoliko dana prije potresa, može se vidjeti ovdje (12:21).

Danas je to San Francisco Ferry Building, terminal za trajekte, za koji službeni narativ kaže da je njegova gradnja bila dovršena 1898.(!), a ne 896. godine.

Prva slika (dolje lijevo) pokazuje put prema terminalu, a u daljini se vidi toranj sa satom prisutan i danas. Druga slika (dolje sredina) pokazuje dva stupa koja stoje na kamenom postolju s natpisom ‘podignuto 896. godine’. Isti su stupovi prisutni i danas. Suvremeni Ferry Building više puta je renoviran, ali je u osnovi, s neznatnim izmjenama, ostao istom građevinom kakva je vidljiva na filmu, samo nedostaje natpis koje je godine stvarno podignut.

Poput one u San Franciscu, Frederik Dodson pronašao je sličnu ‘anomaliju’ u Napulju. Naime, Dodson je preuzeo fotografiju Galleria Umberto s francuske web stranice starih fotografija 1800-tih koja je na njoj objavljena doniranjem iz privatne kolekcije. Dodson piše da je odmah ‘snimio originalnu stranicu jer pokatkad takve anomalije nestanu puno brže nego što možeš izgovoriti ‘lažna povijest’.

Na lijevoj fotografiji piše “Anno DCCCXC “- što znači “godina 890“, a na desnoj, koja Galleria-u Umberto prikazuje onakvom kakvom je danas, piše “Anno MDCCCXC“– što znači “godina 1890“. Razlika je u znamenci M=1000 (o pretvaranju rimskih u arapske brojeve vidjeti ovdje).

Informacija koju navodi Wikipedia da je Galleria Umberto izgrađena 1891., motivirala je Dodsona da krene u potragu za arhitektom Emanueleom Roccom. Rezultat istraživanje je bio da “o njemu nije našao apsolutno ništa. Bi li potpuno nepoznat arhitekt došao niotkuda i najednom izgradio među svima najveću građevinu u Italiji? I bi li nakon toga nestao nikad ne izgradiviši ponovo neku drugu građevinu?” – pita se Dodson.

Radi li se zapravo – dodavanjem znamenke “M” (koja označava “tisuću”) rimskome broju ili broja ‘1‘ (jedan) troznamenkastom arapskom broju – o kronološkome skoku o kojem govori ruski matematičar Anatolij T. Fomenko (nešto vište o Fomenkovu radu možete pročitati ovdje). Što je bio motiv dodavanju “M” ili “1”? Povijest učiniti starijom za tisuću godina? Kad se taj skok dogodio? Nedavno?

I na kraju – koju god godinu da netko čeka, neka ga prati blagoslov, ljubav i dobrota!

The post Sretna vam 1022. godina! Da, da, dobro ste pročitali – tisućudvadesetidruga! appeared first on Blog Đurđice Antolić.

Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava

Ako je blaženo stanje prirodno stanje ljudske duše, zašto je čovjek stalno izložen patnji, bolesti, gladi, smrti, ratovima, uništenju, siromaštvu i preživljavanju samo onih najjačih? Možda zato jer bi netko da na ‘nulu vrati‘ – a to ‘reset‘ znači – cijelo čovječanstvo. Što ako se reset već dogodio, a to je izbrisano iz našeg sjećanja? Što ako smo u nekom, možda nama vrlo bliskom vremenu, nebo dijelili s tehnološki naprednom civilizacijom koja je sve stvarala u skladu s duhovnim principima, prirodnim zakonima, slobodnom energijom i harmonijom svete geometrije, sve dok zle sile nisu hakirale našu pozitivnu vremensku liniju? Što ako je sve ono što s divljenjem promatramo dok turistički svijetom putujemo djelo ruku te harmoniji, ljepoti i jednoti sklone civilizacije, a hakeri su oteli ono što je ona stvorila, infrastrukturu i tehnologiju? Na nama je sada zadaća da iz kolektivnog zaborava u sjećanje vratimo sve ono što nam je oduzeto.

Događaju li se reseti s vremena na vrijeme?

Promatranje pročelja zgrade u stijeni, nameće pitanje što bi moglo motivirati drevnog arhitekta da ukleše u usku, stršeću stijenu pročelje zgrade i ništa više? Stijena i stijene uz nju dijelom su jedne cjeline i ostavljaju dojam rastopljena kamena. Što može prozvesti tako visoku toplinu koja rastapa kamen? Prirodno električno pražnjenje? Neko moćno oružje?

U pokrajini Bamiyan u Afganistanu nalazio se 1600 godina stari kip Bude, visok 55 metara, uklesan u nešto što na prvi pogled ostavlja dojam planine, unutar koje se nalazi budistički hram kupolaste strukture i niz hodnika. Unutrašnjost hrama i hodnika prije će ostaviti dojam gradnje od nekog materijala poput betona nego u stijenu uklesana hrama. Kip su dinamitom uništili Talibani. Ono što se vidi na slici nekoć je bio grad (slika dolje lijevo) za koji službeni narativ kaže da ga je u 12. stoljeću uništio Džingis Kan. Jesu li taj grad, s ostatkom citadele na vrhu, ispred nje maloga trga, na obroncima ostatcima zidova, u ovakvo stanje mogli dovesti Džingisa Kana konjanici s mačevima u ruci?

Svatko tko se upusti u istraživanje kataklizmi uzrokovanih prirodno ili umjetno, istraživanje podrijetla veličanstvenih građevina istog stila gradnje, djelomice ili potpuno zatrpanih zemljom, prisutnih posvuda u svijetu, susrest će se s nedostatkom razumnog obrazloženja, kontradiktornostima i anomalijama službenog narativa.

Likvefakcija – gubitak čvrstoće tla kad zemlja postane prezasićena vodom – nije se pojavila u Hrvatskoj punih 140 godina do snažnog potresa u Petrinji 2021. godine kad je uzrokovala stvaranje vrtača. U Canterburyju na Novom Zelandu likvefakcija nakon potresa 2011. godine stvorila je velike rupe na ulicama tako da je, kako je vidljivo na slici, automobil skoro potonuo u blato. Ako ovome svjedočimo u suvremeno doba, doduše lokalno, nije li se ovakav proces, globalno, ali većih ili velikih razmjera, mogao dogoditi u prošlosti?

U ožujku mjesecu 2021. godine papa Franjo je izjavio da bi globalno zatopljenje moglo uzrokovati drugi ‘veliki potop’ ako se ledenjaci otope. Ako znanstvenici tvrde da je topljenje i ponovno stvaranje leda na Arktiku posljedicom tople ili hladne vode koja struji prema Arktiku, odnosno pozitivne ili negativne pacifičke dekadne oscilacije (Fred Goldberg) i da se razina oceana ne povisuje (Nils-Axel Mörner), što onda Papu motivira da ljude plaši drugim velikim potom, osim ako se to umjetno ne bude izazvalo u skladu s Velikim resetom? Ako je geoinženjering toliko moćan da klimatski inženjeri mogu pržiti koga žele i poplaviti koga žele (Dane Wigington), čini se da Papa jako dobro zna o čemu govori.

Poplava blata (mud flood) koja se dogodila u prošlosti i o kojoj internetom promiče mnoštvo fotografija ostavlja drugačiji dojam od poplava koje poznajemo. Čini se kao da se ovdje ne radi o likvefakciji kao posljedici razornoga potresa, već o likvefakciji koja je za sobom ostavila neoštećene građevine. Ne zna se kad se poplava blata dogodila.

Kad su, vjerojatno zbog potreba rekonstrukcije, počeli kopati u dvorištu, uz zgradu Politehničkog muzeja u Moskvi (slika lijevo), otkrili su neoštećen cijeli kat u visini od 4 metra ispod razizemlja.

I sljedeće tri fotografije prikazuju neoštećene dijelove zgrada zatrpanih zemljom. Fotografija dolje desno pokazuje cestu na vrhu zgrade kojom prolaze automobili čiji vozači pojma nemaju da se voze po zgradi.

Među trima fotografijama pozornost privlači ona u sredini, fotografija Capitol Hilla. Na službenoj vladinoj stranici AOC Architect of the Capitol piše da je izgrađen (was built) 1793. godine. Francuski inženjer Pierre Charles L’Enfant bio je zadužen za plan gradnje. Na istoj je stranici (A Visual Timeline…) vizualno prikazana gradnja Capitola, a ‘vremenska linija’ prati potpunu gradnju unutar 1793. godine. Na fotografiji (lijevo), preuzetoj s vladine stranice (AOC), ne može se jasno razaznati iz koje godine potječe. Na fotografiji (desno) jasno je vidljiva godina 1860. Jesu li ove fotografije stvarne i koje je onda godine izgrađen Capitol?

Ako se dobro promotre obje fotografije, vidljiva je među njima razlika. Na vrhu, konstrukcija buduće kupole na lijevoj, vladinoj, fotografiji okomita je, a na drugoj kosa s tendencijom da prati oblinu kupole. Ni jedna od obiju fotografija ne pokazuje zatrpani dio zgrade koji je iskopan 2003. godine (godina je vidljiva na gornjoj fotografiji), što navodi na pomisao da se za zatrpani dio zgrade nije znalo. Je li i taj zatrpani dio projektirao isti arhitekt? Ako jest, što je zatrpalo taj dio zgrade, i kad? Ili, ako za taj dio nije znao njezin arhitekt, kako je znao na kojim temeljima treba nadograditi zgradu u istome stilu gradnje, jer stupovi u iskopanom dijelu čine se istima kao i oni nad zemljom, vidljivima na gornjoj fotografiji. Ili je možda zgrada Capitola izgrađena puno prije pa su novopridošli Europljani samo preuzeli zgradu onakvom kakvom je odavno bila prije njih? Još jedan detalj privlači pozornost – na fotografiji (lijevo) primjetna su dva debela kabla koja podsjećaju na moćne čelične kablove kakve poznajemo danas.

Samo 13 godina kasnije nakon izgradnje Capitola, na drugoj se strani Atlantika gradi Slavoluk u Parizu, u dva navrata, od 1806-1814, 1832-1836. Kako je za tu divovsku građevinu skromni čovjek naše civilizacije, koji je u odnosu na nju malen poput mrava, uspio prevesti 95 milijuna kilograma kamena – konjskom kočijom vidljivom na fotografiji (lijevo)? Skulpture i ornamenti na Slavoluku jednostavno su savršeni, cvjetovi perfekcionistički replicirani, nigdje nema ni malo odstupanja niti prekinuća linija. I to je izgrađeno u vremenu kad još sljedećih 60 godina nakon završetka gradnje neće biti izumljen moćan alat (primjerice, bušilica je izumljena 1895. godine), da je sve to ručno izrađeno za samo 12 godina, i to u vremenu kad je taj isti, maleni, skromni i jednostavni čovjek izumio čak i električni automobil (1832-1839)!?

Fotografija (lijevo) prikazuje prosječnu američku doseljeničku obitelj 19. stoljeća. Fotografija katedrale (sredina), u privatnom vlasništvu, pokazuje savršenu, raskošnu, čipkastu, jednom rječju fascinirajuću arhitekturu.  Uz svu tehnologiju koju danas imamo mi ne bismo mogli replicirati ono što nam ova fotografija pokazuje. Kako su to onda mogli izgraditi Kolumbovi ‘dotepenci’ i njihovi potomci, ljudi ovisni o konju, konjskoj zaprezi na drvenim kotačima i osnovnom alatu, čekiću, pili i dlijetu? Isto bi se pitanje moglo odnositi i na građevine (desno) na području Australije – jesu li ih mogli izgraditi kriminalci-kažnjenici kojima su navodno naselili Australiju? Ili su doseljenici u oba slučaja bili samo radnicima na iskopavanju?

Kad je Velika Tartarija izbrisana iz povijesti?

Mnoge stare karte, dostupne na internetu, prikazuju Tartariju.

Wikipedija kaže da je to samo ‘hiperonim koji su koristili Europljani za područje Središnje, Sjeverne i Istočne Azije koje su bile nepoznate europskim zemljopiscima‘. Encyclopedia Britannica iz 1771. godine piše: ‘ogromna zemlja u sjevernom dijelu Azije koja na sjeveru i zapadu graniči sa Sibirom zove se Velika Tartarija‘ (slika dolje sredina).

Svećenik F. Giuseppe Torrubia u svojoj knjizi The Muscovites in California (Moskovljani u Kaliforniji), objavljenoj 1759. godine, dostupnoj na archive.org, priča o dolasku Tartara u Kaliforniju (slika dolje desno). Prema Torrubiju, Tartari, bijeloputi konjanici, prešavši Beringov tjesnac, izbili su na pacifičku obalu 1639. godine. Stigavši u Sjevernu Ameriku, koje su autohtono stanovništvo, osim Indijanaca, Tartari tamo mogli zateći? Što se dogodilo s Tartarima i zašto su Tartari izbrisani iz povijesti?

Ako odete na stranicu books.google.com pronaći ćete znatan broj starih knjiga o Tartariji. Samo kratak pogled na Klasificirani katalog knjižnice Kraljevskog geografskog društva do prosinca 1870. otkrit će vam pod oznakom Tartaria / Tartary 70-ak bibliografskih referenci na različitim jezicima za razdoblje od 1599.-1862. godine. Sljedeća slika pokazuje jedan dio Kataloga koji se odnosi na Tartariju.

Za potrebe ovog teksta izdvojili smo naslovnice triju knjiga: prvu (lijevo) pod naslovom “Putovanje ambasadora vojvode od Holsteina velikom vojvodi od Moskovije i kralju Perzije“ iz 1634. godine, drugu (u sredini) vrlo zanimljiva naslova “Tartarski rat ili osvajanje velikog i renomiranog Kineskog carstva invazijom Tartara” iz 1654. godine, i treću (desno) “Sustav geografije: Ili, novi i točan opis Zemlje sa svim njezinim carstvima, kraljevstvima i državama“ iz 1701. godine.

Obratimo pozornost na sadržaj prve stranice knjige “Tartarski rat ili osvajanje velikog i renomiranog Kineskog carstva invazijom Tartara“ gdje piše:

“Najstarija nacija Tartara u Aziji, koja je bila roditeljem mnogih nacija, bila je neprijateljem Kineskog carstva više od četiri tisuće godina: tijekom kojeg su vremena vodili mnoge oštre ratove s cijelom Kinom, u kojima su bili ponekad osvajani, češće su bili osvajačima provincija toga naroda.”

Kad je Tartarija, koja vodila osvajačke ratove protiv Kine više od 4000 godina, izbrisana iz povijesti?

Na 9. stranici CIA-ina dokumenta iz 1957. godine pod naslovom Nacionalni kulturni razvoj pod komunizmom (National Cultural Development under Communism) piše:

„ … 9. kolovoza 1944., Centralni komitet Komunističke partije, sa sjedištem u Moskvi, izdao je direktivu kojom se naređuje Tatarskom pokrajinskom odboru Partije da ‘nastavi sa znanstvenom revizijom povijesti Tartarije, da ispravi ozbiljne nedostatke i pogreške nacionalističkog karaktera koje su počinili pojedini pisci i povjesničari u bavljenju tatarskom poviješću’. Drugim riječima, tartarska povijest trebala je biti ponovo napisana – budimo iskreni, trebala je biti krivotvorena – kako bi se uklonile reference na velikorusku agresiju i sakrile činjenice o stvarnom tijeku tartarsko-ruskih odnosa. I to nije bio izolirani slučaj. U svakom muslimanskom području unutar SSSR-a, povjesničari su, po nalogu Komunističke partije, ponovo napisali povijest iskrivljujući činjenice tako da se Rusi uvijek pojavljuju u dobrom svjetlu. Nepotrebno je reći da su povijesti koje istinito iznose činjenice povučene i uništene, tako da je sadašnjim i budućim generacijama muslimana zauvijek uskraćena prilika da saznaju prave činjenice o prošlosti
svojih naroda.”

CIA-in dokument potiče na potragu za odgovorom na pitanje – kako je i kada izbrisana povijest Amerike?

Kako smo se zatekli u svijetu u kojem živimo?

Rečeno nam je da je 1492. godine Kristofor Kolumbo prvi kročio na američko tlo i tamo zatekao samo ‘primitivne’ domoroce.

95 godina kasnije, 1587. godine, kartograf Urbano Monti, ručno je izradio kartu svijeta, nedostupnu sve donedavno kad ju je dobio David Rumsey iz Centra za karte Knjižnice Standford u Kaliforniji. Centar ju je skenirao i svih 60 dijelova digitalno spojio u kartu prečnika 3,3 metra. Karta predstavlja Zemlju gledanu iz perspektive Sjevernog pola koju su perspektivu rijetko koristili bivši kartografi. Na karti nema Australije, ali na mjestu gdje bi ona trebala biti velika je kopnena masa. Karta ne samo da prikazuje primorske i gradove u unutrašnjosti kontinenta u Sjevernoj Americi gdje po službenom narativu gradova ne bi trebalo biti, već i planinske lance, rijeke, jezera. Sve je to vrlo prepoznatljivo i dobro mapirano, što znači da je taj dio već bio istražen. Zanimljivo, karta prikazuje i područja koja još nisu bila otkrivena 1587. godine. Da bi napravio tako detaljnu i priličito točnu kartu svijeta, je li Monti koristio geodetsku opremu puno napredniju nego što mislimo? Za znanost ova je karta samo misterij iz prošlosti. Za nas ona, među inima, otvara i pitanje – ako karta prikazuje gradove u Sjevernoj Americi gdje gradova ne bi trebalo biti, tko je te gradove izgradio?

Je li moguće da je Urbano Monti obišao cijelu Zemlju da bi je tako detaljno mapirao, posebice Sjevernu Ameriku? Ili je koristio karte starijih kartografa iz razdoblja prije službenog otkrića Amerike?

Rudolf Steiner, utemeljitelj Antropozofskog društva, kaže u svojim predavanjima:

„Dok su ranije iz Norveške u Ameriku plovili brodovi u određene svrhe … , postupno se uredilo da se Amerika zaboravi, a veza izgubi. Do petnaestog stoljeća, doista, narodi Europe nisu ništa znali o Americi. S početkom u 9. stoljeću, a posebno od 12. stoljeća ukinuta je cjelokupna pomorska razmjena s Amerikom”.

Službeni narativ o tamnoputim stanovnicima Sjeverne Amerike također je obavijen gustim velom nelogičnosti. Za Liberiju Wikipedia kaže da je bila projektom Američkog društva za kolonizaciju (American Colonization Society ACS) između 1822-1861. godine, baš u vrijeme navale europskih doseljenika, po kojem se projektu vjerovalo da će ‘crni ljudi’ imati bolju budućnost u Africi, pa slijedi naseljavanje Liberije ‘crnim ljudima’ iz ropstva oslobođenih i u slobodi rođenih? Zar su dovlačili ‘crne ljude’ iz Afrike da bi ih robovima učinili, potom ‘sućutno’ iz ropstva oslobodili, njima naselili Liberiju, i sve to radili istodobno dok su u jurišima osvajali tzv. ‘slobodnu’ zemlju bešćutno istrebljujući Indijance?

Rijetkima je poznata informacija da su Washitaw Maure kao ‘najstariji autohtoni narod na Zemlji’  priznali Ujedinjeni narodi (215/93). 105. Kongres SAD-a (H.R. 260) također ih je priznao kao autohtoni narod Sjeverne Amerike. Sjevernoafrički Mauri koji su vladali Španjolskom i Portugalom do 1492. godine povezani su s američkima činjenicom da je Egipat, kao drevni centar svijeta, bio prisutan i na sjevernoameričkom tlu o čemu svjedoče hijeroglifi u Grand Canyonu.

Empress Verdiacee Tiari Washitaw-Turner Goston El Bey, predstavnica Washitaw Maura, napisala je u svojoj knjizi Povratak drevne jednote (The Return of the Ancient Ones) da je 85% ‘crnaca’ Amerike bilo tamo prije no što se počelo trgovati robljem. Samo 15% njih potječe iz Afrike. Dr. Jack Forbes piše u svojoj knjizi Afrikanci i autohtoni Amerikanci (Africans and Native Americans) da je ‘trgovina robljem započela u Americi i robovi su odvođeni u Španjolsku i Europu. Kad su Španjolci došli u Ameriku našli su Indijance, crni narod koji je bio s Bogom’.

‘Iroquos, Osage, Tuscaroras, Omahas’ i mnogi drugi sjevernoamerički Indijanci pričaju o divovskim ljudima koji su jednom živjeli i nastanjivali teritorij njihovih predaka. Ako su to Indijanci znali, jasno je zašto su smetali europskim doseljenicima – jer su usmenim predanjem prenosili duhovnost, mudrost, znanje i kolektivno sjećanje na ono što je bilo prije.

O skeletima divovskih ljudi visokih od 2m do 5,5m govore brojni članci u časopisima, gradskim povijesnim zapisima, znanstvenim časopisima, dnevnicima, fotografijama i etnološkim izvješćima Smithsonian Institute-a, vladine ustanove SAD-a. Međutim, u jednom je trenutku donesena odluka da se zataška informacija o postojanju divovskih ljudi pa slijedi masovno uništavanje dokaza. Smithsonian je priznao uništavanje na tisuće divovskih ljudskih skeleta ranih 1900-tih. Priznanje nije pomoglo, jer su i divovski ljudi izbrisani iz povijesti.

Civilizacijski doprinos raznolikog autohtonog stanovništva Sjeverne Amerike nije zabilježio službeni narativ. Tartari i divovski ljudi izbrisani su iz povijesti, postojanje Maura zamijenjeno je narativom o afričkim robovima, a pridošlicama iz Europe, rudarima i kaubojima, preko noći stvorenim tvorničarima i bankarima, pripisala se veličanstvena arhitektura koja je na tlu Sjeverne Amerike postojala puno prije njihova dolaska.

Vratimo se znakovitoj 1492., ako uopće ta priča drži vodu, i vremenu poslije nje. Te godine pada Granada i Mauri bivaju protjerani iz Španjolske ostavljajući za sobom prekrasnu arhitekturu. Rodrigo Borgia, postavši papom Aleksandrom VI, potpisuje papinsku bulu kojom utvrđuje pravo španjolske Krune nad Kolumbovim otkrićima potvrđujući time da ‘ukradena zemlja‘ pripada Novome svijetu. 1717. godine Trojnim savezom (The Tripple Alliance Treaty) Nizozemska, Velika Britanija i Francuska žele spriječiti Španjolsku u dominaciji svijetom i prepustiti je Velikoj Britaniji. Iste je godine u Engleskoj osnovana prva Velika masonska loža (Freemason Grand Lodge). 1744. godine rodio se u Frankfurtu Mayer Amschel Rotschild koji će kao mladić u svojim 20-tima (!) pokrenuti vlastitu banku, a njegova će dinastija i dan-danas stajati iza svjetskoga zdravstva, SZO-a, UN-a i FDA, u povezanosti s drugom dinastijom, Rockefellerima. 1748. rodio se u Ingolstadtu Adam Weisshaupt koji 1776. godine osniva bavarski red iluminata. Objavljuje brojna djela o iluminatima, a umire u gradu Gotha, gradu podrijetla Saxe-Coburg-Gotha/Windsor linije novih vladara Europe… 1830. useljavaju se njemački židovski imigranti u Ameriku i stvaraju novu ekonomiju preuzimajući monopol u gradovima uz vodene tokove. Između 1842-53. Plemićko društvo Meinza (Nobility Society of Meinz) organizirano je sa svrhom da osnuje novu Njemačku u Republici Texas koje će društvo raditi na masovnom useljavanju. 1839. John D. Rockefeller, suosniva Standard Oil i postaje zaslužnim za masovnu proizvodnju automobila na benzin ranog 20. stoljeća… Sve te događaje prati eksplozija siromašnog stanovništva i djece bez roditelja, osnivanje tzv. dobrotvornih organizacija koje u siromašnih ljudi razvijaju osjećaj krivnje za njihovo siromaštvo…

Zanimljivo, kad smo već spomenuli masovno useljavanje u Ameriku, valja primjetiti istu paradigmu i u našem vremenu. Epidemiološkim mjerama uništava se ekonomija što može dovesti do eksplozije siromaštva, a ako jednom migranti preplave Europu i nestane autohtonog stanovništva, povijest bi se mogla iznova pisati jer će se zatrti istina o onome tko je nekad živio u Europi.

Da bi razumjeli sadašnji trenutak, potrebno je dobro istražiti 19. stoljeće – stoljeće razorenih gradova koji prije liče na bombardirani Drezden nego na požarom uništene gradove, stoljeće praznih, potom ljudima preplavljenih gradova, stoljeće čudotvornog građevinarstva bez moćnih alata, tehnologije i građevinske mehanizacije, stoljeće djece siročadi i djece iz inkubatora i, konačno, stoljeće kad se ustrajno radi na udaljavanju čovjeka od njegova duhovnog bića stvaranjem ovisnosti i skretanja pozornosti na štetno i nebitno.

19. stoljećem vlada alkohol, duhan, kocka i zabava. Otvaraju se pivovare i destilerije, potom tvornice duhana da bi krajem stoljeća jednako važnim, koliko alkohol i duhan, postala i kocka (Los Angeles). Podugačak je niz ‘uspješnika‘ 19. stoljeća, ali kratko ćemo navesti samo neke. John Molson, rođen u Engleskoj 1763., postavši u 8 godini siroče, odrasta kod raznih udomitelja. Došavši u Kanadu ulazi u partnerski odnos s pivarom Thomasom Lloydom, da bi u 21-oj (!) godini potpuno preuzeo pivovaru, potom ulagao u željeznicu i parne brodove, bio članom masonske lože u Montrealu i predsjednikom Bank of Montreal. Jack Daniel, rođen sredinom 1800-tih, kao najmlađi među 10 djece, ostavši bez roditelja, rano odlazi od kuće jer nije htio živjeti s maćehom. Kao siroče poput Molsona, počinje raditi kod propovjednika (!) u njegovoj ilegalnoj destileriji, koju preuzima i vremenom stvara po njemu nazvan, svjetski poznat viski. R. J. Reynolds, rođen također sredinom 1800-tih, stvara carstvo duhanske industrije, njegov je Pall Mall i Camel na čijoj su kutiji nacrtane piramide… Čini se da nije bilo dovoljno da je čovjek samo pijan i napušen. Bilo je potrebno još nešto da mu odvrati pozornost od njega samoga – film i organizirani sport – a stoljeće kasnije, računalne igrice i ‘blagodati‘ digitalne tehnologije. Nakon kratkog filma braće Lumier pod kraj stoljeća, filmski će se studiji otvarati širom svijeta, posebice u Americi…

Prazni gradovi 19. stoljeća

1860-tih Sankt-Peterburg i Moskva toliko su veliki gradovi da su svojom veličinom u neskladu s potrebama navodnog broja od 500.000 stanovnika. Fotografije iz tog vremena pokazuju prazne gradove, slijeva na desno Moskva, Sankt-Peterburg, Kopenhagen 1840-tih, Edinburgh 1840-tih, Drezden, Rio u Brazilu. Više fotografija praznih gradova može se vidjeti ovdje. Kamo su otišli ljudi koji su u njima živjeli?

Panorama San Franciska iz 1877. godine također pokazuje potpuno prazan grad da se promatrač upita koji je to trenutak mogao uloviti fotograf da snimi panoramu grada u trenutku kad u gradu od navodnih 200.000 stanovnika i 40-50.000 konja nema ni ljudi ni konja? Ako je grad prazan dvije godine prije razornog Velikog požara, kojom će prilikom biti uništen do temelja, gdje su ljudi? Pokazuje li ta fotografija stvarni grad, ili ga se samo takvim želi prikazati? Kako su od 1848. godine, kad je započela Zlatna groznica, tragači za zlatom, mormoni, kauboji i rudari, poput one doseljeničke obitelji prikazane na gornjoj fotografiji, uspjeli za 30-ak godina izgraditi toliki grad od opeke i kamena, s tornjevima, katedralom okruglih kupola poput onih u Moskvi?

The post Je li se ‘VELIKI RESET’ dogodio u 19. stoljeću i ima li povezanosti s onim danas planiranim? – 1. dio appeared first on Blog Đurđice Antolić.